Da mi Frljić ponudi dobru predstavu, radio bih je u Karlovcu

Ravnatelj karlovačkog Zorin doma otvoreno govori o stanju u hrvatskoj kulturi i zašto se grozi poetike koja se temelji isključivo na provokaciji

rećko Šestan ozbiljno je ukoračio u drugi mandat na mjestu ravnatelja Gradskog kazališta Zorin dom u Karlovcu. Rođeni Šibenčanin sa zagrebačkom adresom u fotelju ravnatelja sjeo je nakon udobne stolice na mjestupomoćnika ministra kulture Bože Biškupića. Prije toga radio je u Zadru kao glumac, bio je ravnatelj Gradskog kazališta Rijeka, intendant HNK Rijeka. Već nakon prvog mandata u Karlovcu, dobio je nagradu Grada.

Što vas je u Karlovcu zateklo, što je najvažnije što ste postigli do sada?

Drago mi je da je šest godina prošlo uspješno, ali mi nije drago što jetako brzo prošlo. U Karlovac sam došao napravivši duboku analizu stanja ukulturi u gradu. Često puta niti građani Karlovca nisu svjesni koliko je to grad izuzetnobogate kulturne, društvene i građanske tradicije. Karlovac je još u 19.stoljeću bio predvodnik društvenih zbivanja. Pa, zgrada Zorin doma je tri godine starija od HNK Zagreb, tu je jedna od najstarijih Glazbenih škola u Hrvatskoj, Gradskaknjižnica slavi 180 godina postojanja, Zora je prvo registrirano pjevačko društvo u Hrvatskoj. Da ne govorim o Karlovčanima koji su dio hrvatske isvjetske kulturne scene, od Šorka na filmu, Georgija Para u kazalištu, nedavno preminulog Josipa Vanište u slikarstvu, tu su i Slavko Mihalić i mnogi drugi. Dakle, sve je to dio Karlovca koji je imao i profesionalno kazalište do 1963. Ono je, kao i u manjim gradovima u Hrvatskoj u to vrijeme, ukinuto. Profesionalni ansambli, naime, tada su ugašeni svugdje osim u Varaždinu, Dubrovniku i Virovitici. Želio sam vratiti profesionalnu produkciju u punom smislu te riječi. Zahvaljujući razumijevanju gradske uprave, županije, ministarstva, to smo uspjeli. Zaposleno je šestero profesionalnih glumaca, a imamo i bazu s 20-ak mladih glumaca iz drugih gradova s kojima surađujemo povremeno, poprojektima. S njima sam stvorio, takozvani zatvoreni kazališni krug. Toznači da imamo predstave za sve uzraste, od djece u vrtiću, osnovnoj i srednjoj školi, do vlastitih predstava za odrasle. To smatram najvećim postignućem u razvoju kazališta u Karlovcu.

Koliko je to bilo teško ostvariti?

Sada mi izgleda da nije bilo velike muke i potresa, sve je išlo svojim tijekom, čak i bržim tempom od moga plana. Već 2013. zaposlili smo prveglumce. I tada se klupko počelo odmotavati. Zadovoljan sam ritmom i timešto je Karlovac nakon pet-šest godina čvrsto upisan u kazališnu kartu Hrvatske.

Koliko je važan KAOS; odnosno povezanost Karlovca i Osijeka?

Osnivanje Umjetničke akadmije u Osijeku i program glume i lutkarstva je izvanredan projekt. Još 80ih godina smo shvatili da nam fali školovanih lutkara. Do tada su se hrvatski kazalištarci školovali u Pragu, Parizu, a u Hrvatsku su potom donijeli taj stil razmišljanja. Već 2013. smo potpisali ugovor o suradnji Umjetničke akademije u Osijeku i Gradskog kazališta Zorin dom. Bili smo jedno od prvih kazališta gdje su se glumci iz Osijeka mogli afirmirati. Danas s njima surađuju i u Virovitici, Vinkovcima i drugim kazalištima.

Zašto ponovno profesionalna kazališta u manjim sredinama?

Ta su kazališta baza hrvatske kulture. Dok sam bio pomoćnik ministra kulture i ravnatelj Uprave, u ministarstvu smo smatrali da je nužno vratiti profesionalnu produkciju u kazališta gdje je ona partijskim dekretom ukinuta; u Vukovar, Požegu, Čakovec, Karlovac, Sisak, Veliku. Goricu, Pulu, Šibenik, Zadar. Ne moraju to biti veliki ansambl od 10 ili 15 glumaca, već nekoliko, dva-tri, koji mogu izvesti profesionalne produkcije u suradnji s drugim kazalištima. Od svih kazališta koja su vratila profesionalnu produkciju, Karlovac ima najviše, šest zaposlenih glumaca. Nakon svih HNK te Varaždina, Dubrovnika, Virovitice, mi smo osmo kazalište u Hrvatskoj po jačini profesionalne produkcije. S mjesta zamjenika ministra kulture došli ste na mjesto ravnatelja kazališta u Karlovcu.

Jeli to korak naprijed ili natrag u vašoj karijeri?

To je ogroman korak naprijed. Sagledavajući svoje faze, meni je ovo šesti grad u kojem živim i radim. Rođen sam u Šibeniku, radio u Zadru, stanovao u Opatiji, a radio u Rijeci, Zagrebu i sada u Karlovcu. Sve su to faze u životu koje su zaokružene. Mjesto ravnatelja u Karlovcu, ili nekom drugom gradu, nije ništa manje vrijedno ili korak unazad u odnosu na posao koji sam radio u ministarstvu. Prihvatio sam poziv ministra Biškupića da mu budem pomoćnik za glazbeno-scensku djelatnost. Mislili smo da neke stvari možemo promijeniti nabolje, ne samo u kulturi, jer to je jedan od najboljih ministara koje je Hrvatska imala tijekom povijesti. To mu danas i tadašnji kritičari priznaju.

Koliko je ravnateljski posao zapravo menadžerski?

To je velik, ogroman menadžerski posao. Angažman u karlovačkom kazalištu nije ništa manje težak nego voditi nacionalnu kuću. Ako vam na kraju godine u HNK fali milijun kuna, u istom ste problemu ako vam, primjerice, u Karlovcu, Vukovaru ili negdje drugdje nedostaje 100.000 kuna. Angažman oko predstava, programa, financijskih obveza istovjetan je. Ne može se tu u 16 sati otići doma.

Jesu li Karlovac, Slavonski Brod, Sisak, kazališne ili kulturne provincije?

Ne, nikako. Ni građanski ni kulturno. Razlike u mentalitetu ljudi u raznim sredinama ogromne su, ali to je posebnost mjesta. Ogroman kulturni potencijal svih tih mjesta je negdje zapleten i treba jako malo da se to rasplete. Kada čitam intervju s mojim kolegama u vašem listu koji su pretežno stacionirani u Zagrebu, s tu i tamo nekom režijom ili gostovanjem izvan Zagreba, problemi Zagreba su iz te perspektive jednoznačni, ali svatko tko je imao priliku upoznati kulturni život od Iloka do Cavtata zna da je kulturni potencijal ogroman. Kazališta su baza kulture, gdje god ih razvijate i unapređujete, radite za hrvatsku kulturu.