Literarni i filozofski labirint prepun rebusa čije odgonetavanje traži vrijeme i koncentraciju
Biste li u kazalište pustili predstavu, projekt, kojoj politika kojoj vi pripadate nije blagonaklona?
Naravno, tu nemam dilema. Kazalište je tu da propituje i postavlja pitanja. Ali, za razliku od nekih mojih kolega, ravnatelja, intendanata, umjetničkih voditelja, režisera, ja u prvi plan stavljam publiku. Ona je ta koja je najbitnija i kojoj moraš, ne podilaziti, već osjetiti bilo publike i raditi takve programe koje prvenstveno odgovaraju nama kao autorima programa i publici koja te gleda. Naše dječje predstave gledaju odrasli, na večernjim predstavama imamo puno kazalište odrasle publike. Predstave su nam gostovale na puno festivala. Ali nismo radili festivalske predstave. Ona predstava koja je dobra naći će svoj put do publike. Gradsko kazalište Zorin dom nema samo lake komade, već predstave koje daju odgovore, pitaju, korespondiraju s publikom i nešto joj ostavljaju, da ljudi ne odu kući kao da su bili na gaži nekog zabavljača.
Biste li radili, recimo, s Frljićem?
Zašto ne, ako ima dobru predstavu za koji smatram da bi bila OK za publiku. Vrata našeg kazališta otvorena su svima. U kazalištu mi smeta kada se radi nešto što ja kao kazalištarac prepoznajem da se radi u svrhu vlastite promocije i da ti je to najvažnije. Da te nije briga za druge, da ideš nekompromisno samo da se pokrivaš da si ti nekakva avangarda. No, avangarda umire mlada. Neke stvari oje se sada pojavljuju na kazališnim scenama već su prožvakane u šezdesetim godinama prošlog stoljeća. Nema ništa novo, mogu se samo reciklirati stvari. E, sada ako tu reciklažu ne radiš smišljeno, nego ideš prvenstveno na šok-provokaciju, onda o nije kazalište koje ja preferiram. Hoću vidjeti dobru, provokativnu predstavu koja nema nikakvih namjera da nekog provocira radi provokacije. Eto, primjera. Jedan naš poznati kazališni redatelj koji je prošao cijeli svijet, u jednom je našem HNK radio predstavu koja je po meni bila vrlo zanimljiva. Osim scene koja je bila apsolutno nepotrebna. Poslije sam ga pitao što mu je trebalo da ubaci tu scenu. A on je rekao: “A, ne znaš ti, to je provokacija, tako ja malo razbucam priču. Da nisam tako provokativan, ne bi me nitko zvao.” Samo sam mu postavio pitanje, štoako dođe netko provokativniji od njega? I dogodilo se, došao je netko tko je sada in, provokativniji od njega, a za tog režisera nisam čuo da je u zadnjih deset godina napravio neku predstavu.
Kultura danas u Hrvatskoj. Pod kapom politike ili u službi odgoja.
Kazalište ima faze u razvoju. Hrvatska je kultura, posebno kazalište, po meni, pokupilo estetiku Zapada, disciplinu Istoka, dakle najbolje i uvijek smo u službi odgoja. Pogledajte današnji repertoar hrvatskih kazališta. Tu ima svega. No, ako usporedimo kazališnu produkciju od lutkara na dalje s Mađarskom, Italijom, Slovenijom i ostalima, u prosjeku smo puno bolji i kvalitetniji. Najbolje to nam po festivalima u svijetu. Nismo možda puno napravili u marketingu, ali mi smo u filmu, slikarstvu, glazbi i kazalištu u rangu europskih i svjetskih kazališnih produkcija.
Nagrade i kritike u radu su pomoć ili smetnja?
Uvijek pomoć. Nagrade su mi važne i poticajne, ali i kritike. Gradovi Karlovac i Rijeka dali su mi nagrade. Imam i nagradu za životno djelo hrvatskog centra UNIMA za lutkarstvo i neke državne nagrade. No, moj su rad obogatile i kritike. To je motivacija da se zbrojimo, preispitamo. Ali da sam energiju koju sam uložio u ovaj posao uložio u neki biznis, bio bih eđu 120 milijunaša u Hrvatskoj, ali nažalost nema takve materijalne satisfakcije u kulturi.
No, kultura može zarađivati?
Ne dozvoljavam nikada da i neki pročelnik, ministar, član gradskog vijeća kaže: “Mi smo vama dali novac.” Ne pristajem na one koji kažu da nema tržišta i da ne postoji cijena koliko kazalište košta. Ako je meni potrebno, na primjer šest milijuna kuna za program i ostale troškove, ja moram ispuniti dvije stvari; da mi je prosječna cijena ulaznice 60 kuna i da imam 100.000 posjetitelja. I da svatko plati kartu i ne treba mi ničija kuna. No, pitanje je je li politika uspjela napraviti takve uvjete da građanin može platiti 60 ili 100 kuna ulaznicu. Ako ne može, proračuni moraju sufinancirati ne kazalište, već gledatelje! Sufinancirati cijenu ulaznice gledatelja. To je kao za vrtiće; jer ako je ekonomska cijena vrtića 3000 kuna, a roditelj plati 1000 kuna, Grad sufinancira roditelje, ne vrtić.
Koliko je danas važno klince vezati uz kazalište?
Danas više nego ikada jer živimo u totalnoj globalizaciji. Internet, mobiteli, Facebook, sve ih to otuđuje. Vezati djecu uz kazalište znači čuvati hrvatsku kulturu. Zato je bitno zatvoriti kazališni krug s predstavama za sve uzraste. Tu su i jutarnje matineje za djecu u kojima mi je cilj da i roditelji dođu, da dolaze kao obitelj, da djeca vide koliko je to bitno.
Pisac i publicist Boris Beck do sada je objavio nekoliko knjiga priča i eseja, ali i roman “Ne bih o tome” iz 2008. godine koji je supotpisao s Igorom Rajkijem. Stoga je “Pandorina kutija”, koju mu je u drugoj polovici prošle godine objavio Leykam international pod uredničkom paskom Eugenie Ehgartner, prvi Beckov samostalni roman. Riječ je o romanu u kojem se povijesna tematika vrlo izravno miješa sa SF-om, ali i romanu koji ima pretenzije sublimirati cijelu (s)poznatu povijest zapadne civilizacije u nekih stotinu i pedeset stranica što je prilično ambiciozan zadatak. Bogata metaforičnost ovog pomno razrađenog i napisanog djela njegova je velika prednost, ali i zamka u koju se lako može uhvatiti površniji čitatelj. Jer u “Pandorinoj kutiji” riječ je o literarnom i filozofskom labirintu prepunom rebusa čije odgonetavanje i rasplitanje traži vrijeme i koncentraciju, dakle sredstva kojima čovjek u 21. stoljeću već u startu oskudijeva. Kada čitamo posljednje retke ove knjige, koja ima i svojih izrazitih poetskih i esejističkih momenata, čini nam se kao da smo odgledali jednu fantazmagoričnu predstavu u kojoj se suvremeni redatelj po tko zna koji put dohvatio maštovite dramatizacije neke poznate antičke drame interpretirajući je i dopunjujući politički angažiranim reminiscencijama na današnjicu. O čemu, dakle, pjeva romaneskna “Pandorina kutija”? Pa, pojednostavljeno rečeno, o vječno intrigantnom junaku Odiseju kojem Beck daje nova značenja i nove sadržaje pretvarajući Odisejevo vrijeme u nekakvu inačicu današnjeg vremena koje živi u potpunoj ovisnosti o tehnologiji. U “Pandorinoj kutiji” Beck prati Odisejev logoraški i kažnjenički martirij, tu je i njegova nezaobilazno vjerna Penelopa, tu je i pitanje Odisejeva porijekla, tu su i Sizif i Tantal, tu su surovi korintski vlastodršci, tu su i Bogovi ili njihovi potomci, tu je i Pitija ili, točnije rečeno, tu su Pitije, tu je u konačnici i Pandora i njena kutija koju autor hrabro i uporno otvara zajedno sa svojim čitateljima... Beck inzistira na farsičnosti svojega konceptualnog romana koji je vrlo lako mogao postati i drama. Pa tako Beckov Odisej živi u vremenu kojime poslove policije u ime države obavlja ARES (arestirati, relocirati, eliminirati, sanirati), za sektor obrazovanja i rata zadužena je ATENA, za poljoprivredu i kulturu DEMETRA, za umjetnost i zdravstvo APOLON, za lov, ribolov i svemirska istraživanja ARTEMIDA, a za brak i rađanje HERA... I tako dalje u istom tonalitetu. Nad svime time bdije ZEUS iliti Zapovjedni ešalon upravljača svemirom i svi se oni združeno bore protiv unutarnjeg i vanjskog neprijatelja štiteći uspomenu na bogove koji u svoju besmrtnost nisu uspjeli uvjeriti ni sebe same. Domišljati i genijalni Beckov Tantal tako je stvorio ne samo ambroziju, kako bi vlastodršcima i diktatorima podario besmrtnost, nego i prelijepu Pandoru, neku vrstu gejše kako bi ih obdario i seksualnim i umjetničkim užicima na njihovu putu prema vječnosti. U toj simbiozi znanosti i animalnosti naš se Odisej s male (i ponosne) Itake ne snalazi. Muči ga pitanje porijekla jer sumnja da mu je pravi otac Sizif, a ne okrutni Laert, muči ga osobna fizička nesposobnost, muči ga bolna intelektualna nemoć i ograničenost, muči ga položaj manjinca i podložnika u vrijeme korintske prevlasti, muči ga vlastita savjest i osjećaj arhaičnog domoljublja, pa na kraju njegov napaćeni narod s Itake ne zna bi li u njemu gledao terorista ili heroja. Koliko li poveznica s današnjim vremenom i s današnjim, pa i hrvatskim herojima za koje se javnost i dalje pita jesu li tek obični teroristi ili su istinski junaci koji su samo maštali o slobodi svoje domovine i bili spremni za nju žrtvovati i vlastiti, a onda i tuđe živote. Beckova “Pandorina kutija” preispituje stare mitove koji su postali dogme i relativizira ono što smo o antici znali, ali i apsolutizira ono što su nam o antici prešućivali. Pri tome pisac pokazuje da mu je mašta poprilično bezgranična, ponekad i ludo duhovita, a ponekad opet ponizna i smjerna. I da je odavno već iskočila iz Pandorine kutije u koju se nipošto ne misli vratiti.