Psića dajem u dobre ruke

Ludwig Bauer (1941.), književnik, prevoditelj, urednik. Diplomirao slavistiku u Zagrebu. Objavio 30-ak proznih naslova na različitim jezicima. Označen kao “najsnažnije pero hrvatskoga novopovijesnog romana” – tematski usmjerenog na sudbinu Nijemaca na našim prostorima i poslijeratni progon, kao i na brodolom ljevičarske ideologije. Dobitnik uglednih inozemnih nagrada. Neki njegovi naslovi za djecu bili su obvezna školska lektira u Hrvatskoj i Slovačkoj.

Izašao je kroz dvorišna vrata u predvečerje. Uskoro će su upaliti i ulična svjetiljka na uglu. Nekada nije bilo ni svjetiljke ni asfalta pred kućom. Ni vodovoda, naravno, iako su se već i onda vodili kao gradsko područje. Ali velegrad se sada zaista primaknuo. Kada se dolje za koji trenutak počnu paliti svjetla po ulicama, sve će se te ulice činiti dohvatljivijima i bližima. Spustio je na zemlju čekić, kutijicu s čavlićima i komad kartona na kojem je krupnim slovima napisao PSIĆA DAJEM U DOBRE RUKE. Bilo mu je drago što je dao zamijeniti ogradu pred kućom; u onaj stari natruli plot ne bi se više ništa moglo zabiti, vjerojatno bi se daske raspale pod udarcem čekića. I ostatku kuće vjerojatno bi dobro došlo obnavljanje. Ali u ovom trenutku, u sumraku koji se iz voćnjaka iza kuće šuljao prema njoj, izgledala je sasvim ista kao onda kada je odavde išao u osnovnu školu. Činilo se da je jedina različita stvar ona televizijska antena koja se nejasno ljeska na krovu. Sada se više ne vidi ni koliko je i taj krov derutan… Da, trebalo je malo više ulagati u tu drvenjaru dok se moglo. Samo što svako vrijeme traži svoje. A i pokojna je o drvenjari imala svoje mišljenje. Vraća se u mislima u onaj pobjedonosni osjećaj kada je diplomirao. Tada nije ni pomišljao da će ikada živjeti u drvenjari na brijegu. Bio je to apstraktni trenutak sreće, kratkotrajni osjećaj velikog uspjeha. Bio je kratkotrajan zato što su brige uslijedile gotovo neočekivano brzo, i bile su sve uglavnom dugotrajne. Gledajući unatrag – gotovo beskrajno dugotrajne. Tražio se posao, tražio se stan dolje u gradu, tražila se bolja pozicija u firmi, trebalo je svojski raditi, isticati se da bi se napredovalo. Pravo je čudo da se uspio i oženiti. Kada je i to stigao? Možda se ne bi ni uspio oženiti da njegova pokojna nije u ono vrijeme bila jedna od malo neudanih u poduzeću. U sebi je davao za pravo onim kolegama koji bi nakon drugog ili trećeg gemišta znali praviti aluzije na njezin izgled, ali on nije ni birao po ljepoti. Uostalom, onih nekoliko kolegica koje su bile glasovite ljepotice bile su glasovite i kao promiskuitetne. Pokojna je imala i dobru narav; tiha i marljiva, govorili su o njoj u poduzeću. Bila je poslije i iznimno požrtvovna majka. Nisu se baš u svemu slagali, ali svatko nosi u sebi barem djelić svoje prošlosti, a prošlosti su ljudske međusobno različite. Posebno valjda onaj formativni dio, najranije djetinjstvo kojega se obično i ne sjećamo, samo što tu i tamo neki detalj izroni u stvarnost sadašnjosti. Ponekad ono nešto davno upisano u moždane vijuge i ne uđe čovjeku u današnju svijest, ali ipak utječe na njegove postupke. Tako je za sebe objašnjavao i činjenicu da je njemu ova drvenjara bila posebno draga, kasnije i kao vikendica iza koje se mogao povremeno pripremati roštilj, a pokojna ovamo najradije ne bi bila ni dolazila, ali djeca su drvenjaru voljela, rado su ovamo dolazila pa se pokojna ustezala i prigovarati zbog ono malo novca koji je trošio na održavanje. Susjed Štef Oroz s vremena na vrijeme kosio je travu i korov oko kuće i jednom godišnje pograbljao suho lišće u voćnjaku… Da, njemu je i krov dao popraviti onomad, kriomice. Naravno da je pokojna to odmah uočila kada su došli ovamo sljedećeg vikenda. Oni svjetliji crepovi nisu se mogli previdjeti. Obrve su joj se skupile, na čelu se ukazala njezina karakteristična uspravna bora, trenutak je gledala krov, a onda je spustila glavu i otišla iza kuće raspremati ono što su donijeli za roštilj. Ali nije rekla ni riječi. Vjerojatno joj je ta gorčina koju je uvijek gutala, potiskivala u sebi – stalno skraćivala život. Kasnije je čitao često o psihosomatskim uzrocima raka. Prekasno, čini se. Veći dio života čovjek potroši na stjecanje, a onda mu ostaje puno grižnje savjesti i svijest o tome da je pri tom stjecanju zaboravio obračunavati gubitke. Doduše, tu preveliku i preskupu stančugu na kraju se uspjelo zamijeniti za dva normalna stana pa se preselio u drvenjaru svog djetinjstva s utješnom mišlju na to da su Vesna i Mirko sada zbrinuti. Na svome životnom startu neće imati one brige s kojima su se pokojna i on morali boriti. Drvenjara je njemu pak pružala više zadovoljstva od ijednoga od ona četiri stana koja su izmijenjali u svom radnom vijeku, od garsonijere do četverosobne stančuge. Sada je ponovno mogao imati životinje, mačke i psa, pet dekorativnih kokošiju i pijevca, iza žičane mreže da mu ne unište vrt, i dvije patke koje su se po vrtu slobodno šetale i gegajući se proždirale štetne puževe golaće. Tek sada shvatio je u potpunosti koliko su mu puno sve te životinje predstavljale u djetinjstvu. Noćni lavež psa nije izazivao uznemirenost – to je Reks davao na znanje da on ne spava, nego budno stražari. Nitko strani neće prići kući, javljao je Reks. Bio je na čvrstom lancu, a lanac je bio pričvršćen za kotačić koji je klizio po žici razapetoj od krovne grede do velike trešnje. Reks je tako u trku pokrivao cijeli prostor između ulaza u dvorište i ulaza u kuću. U ono vrijeme žičanom mrežom nisu bile ograđene kokoši, nego vrt. Kokoši su slobodno patrolirale oko kuće i brinule se da nijedan od onih neugodnih kukaca ne uđe u kuću. Mačke su kuću štitile od miševa bolje nego električni pest reject. Jedino je bilo gnjavaže s njihovom mladunčadi. Mačiće je trebalo utopiti u kanti dok su još slijepi. Otac mu je pokazao kako se to radi. Onda bi se kanta s mačićima odnijela dolje pod brijeg i tamo se istresla u potok. “Eto hrane lisicama i vranama”, rekao bi otac. Sa psima je to bilo drukčije. Kada su ostarjela Reksa zatrpali na dno kompostišta, dobili su Lizi, a Lizi je, poput mačaka, svake godine imala mlade. Njih bi se odnosilo također do potoka, ali žive. Tamo je otac vadio jednoga po jednoga psića i udarcem teškog čekića zdrobio bi mu lubanju. “Moraš biti precizan”, govorio je otac. “Jedan udarac i gotovo. Da se životinja ne muči”. Da, pomislio je, odonda smo promijenili svoj odnos prema životinjama. Nema više lanca za psa, Nera spava pokraj moga kreveta, mačke imaju svoje košare i posebnu hranu. Humanizirali smo se valjda. Ali sumrak pada, nije vrijeme za reminiscencije. Potražio je mjesto na daskama, uzeo plakat, čavlić i svoj čekić. Volio je taj svoj čekić sa žutom drškom obloženom gumom. Njemačka roba, tesarski čekić koji na gornjem dijelu ima utor za čavao. Staviš čavao i samo udariš. Zvuk skutera popratio je zadnji udarac čekića. Okrenuo se. Bila su ondje dva skutera, dvojica mladića. Učinilo mu se da ih je viđao. Utrkivali bi se predvečer ondje na pustoj cesti. Jedan je sišao sa skutera, podigao ga na nogare i skinuo kacigu. Čitao je s kartona. “Može li se pogledati taj vaš psić?”, upitao je mladić i čudno se cerio. “Pa, ne znam, već pada mrak, a i ja sam tu sam u kući”, rekao je i odmah je bio svjestan da to nije trebao reći. “Dođite sutra po danu.” Mladić je iz džepa na prsima iščeprkao kartončić i kemijsku olovku. “Okej. Evo, napišite mi broj pa vam se javim telefonom”. Dok je u onom polumraku ispisivao broj telefona, opazio je u rubu vidnoga polja da čekić sa žutom drškom nije više na tlu kamo ga je bio položio. Ruka mu je zadrhtala, a vrh kemijske olovke probušio je papir. Osjetio je udarac u potiljak i lubanja mu je prsnula.