MISLAV KOLAKUŠIĆ

Sve suce koji šefuju, a ne sude treba ukinuti. Hrvatskoj je dovoljno 11 sudova i Vrhovni sud

Nužna je prava reforma pravosuđa temeljem koje bi u novoj mreži sudovi bili mobilniji i ujednačeniji u rješavanju predmeta Sudac Trgovačkog suda Mislav Kolakušić, česti kritičar anomalija u našem pravosudnom sustavu, u povodu teksta u Večernjakovu Obzoru u kojem smo se bavili reorganizacijom sudova, izložio nam je najradikalniju ideju kad je riječ o vođenju sudova – ukidanje funkcija predsjednika sudova i odjela te njihovih zamjenika.

Izložite čitateljima vašu ideju koja se temelji na jednostavnoj računici?

U Hrvatskoj imamo 58 prvostupanjskih sudova i 122 njihove ispostave te 18 žalbenih. Što znači da imamo 152 predsjednika sudova i njihovih zamjenika te oko 440 predsjednika odjela i njihovih zamjenika, što u realnosti predstavlja barem 30.300 manje riješenih predmeta svake godine. Dakle, bez ikakvog pravnog, ekonomskog ili bilo kojeg drugog opravdanog razloga imamo 592 suca koji su oslobođeni rješavanja predmeta u cijelosti ili u znatnoj mjeri. Godine 2006. imali smo 255 sudova (510 predsjednika sudova i zamjenika te više od 1000 predsjednika odjela i zamjenika), 2014. imali smo 158 sudova pa nije teško dokučiti jedan od razloga tako brojnih neriješenih predmeta iako imamo 1900 sudaca. Trećina sudaca nije rješavala predmete.

Što je posao vodećih ljudi na sudovima? Koliko im radnog vremena oduzima upravljanje sudom?

Ne postoji ni jedan opravdani razlog da se stvaraju i promoviraju „nadsuci“jer je to temelj za stvaranje kasta u pravosuđu, a s druge strane znatno umanjuje broj riješenih predmeta. Predsjednik suda ima 100% oslobođenje od rješavanja predmeta, što znači da im se izborom za predsjednika suda gotovo automatski osigurava i napredovanje na viši sud, zamjenik predsjednika 50%, predsjednik odjela 30% i to su samo početna oslobođenja. Suci bi se trebali baviti isključivo radom na predmetima, a kod nas preostali suci više vremena troše na unošenje podataka u cijelo desetljeće zastarjeli centralizirani kompjutorski sustav ICMS, obračun i naplatu pristojbe te troškova postupka nego na pravi sudački posao, a to je primjena prava u svrhu ostvarenja pravde.

Ali i vi ste se kandidirali za predsjednika Trgovačkog suda u Zagrebu?

Kao što i na društvenu ulogu suca gledam iz puno šire perspektive, tako sam i na ulogu predsjednika suda gledao kao na mogućnost za redefiniranje te uloge. Na mogućnost da ta funkcija postane općekorisna tako da Ministarstvu pravosuđa ponudim nova zakonodavna rješenja temeljena na iskustvu i potrebama sudaca koja bi dovela do efikasnijih i ekonomičnijih sudskih postupaka. Plan i program rada koji sam predao DSV-u uz prijavu na natječaj potpuno je drukčiji od svih ostalih. Nije im se svidio. Šteta što se predloženi programi rada drže u tajnosti umjesto da se objavljuju pri svakom natječaju.

Nekoć su predsjednici sudova mogli i manipulirati predmetima dodjeljujući ih “svojim” sucima ili sucima čiji im je pravni stav poznat kad je potrebno suptilno usmjeriti rješavanje predmeta. Ima li nakon uvođenja kompjutorske dodjele predmeta još prostora za manipulaciju?

Vrhovni sud RH i Visoki trgovački sud RH tek su nedavno prešli na elektroničku dodjelu predmeta pojedinim sucima, desetak godina kasnije nego pojedini prvostupanjski sudovi. Bilo bi zanimljivo čuti zašto je tome tako. Elektronički način dodjele predmeta može biti postavljen tako da je njime gotovo nemoguće manipulirati, a i ne mora. Razgovarajući s kolegama, teško nam je oteti se dojmu da se predmeti potpuno dodjeljuju bez utjecaja ljudske ruke. Načini manipulacije su čekanje s upisivanjem predmeta dok točno određeni sudac ne dostigne potrebnu razinu opterećenosti predmetima ili privremeno is- ključenje iz dodjele pojedinih sudaca pa sustav „automatski“daje predmet neisključenom ili neisključenima.

Vi biste sve te upravljačke poslove prepustili ravnateljima, odnosno menadžeri bi upravljali sudom? Bi li to rješenje bilo problematično s gledišta neovisnosti sudbene vlasti?

Upravo to bi pridonijelo neovisnosti sudske vlasti i u potpunoj odvojenosti od utjecaja izvršne vlasti na izbor predsjednika sudova, a preko njih i na suce kojima se predmeti dodjeljuju u rad. Predsjednici sudova su kao i gradonačelnici, mali bogovi, pripadnici više kaste. Najlakši i najkraći put utjecaja na suce je upravo preko uloge predsjednika suda. Godišnji raspored sudaca i dodjela predmeta u rad trebaju biti kompjutorizirani i što više udaljeni od ljudskog utjecaja. Godišnjim rasporedom poslova pojedini suci se itekako mogu nagraditi ili se nad njima može izvršiti mobing, sve ovisi o nadsucu – predsjedniku suda. Nabavu tonera i toalet-papira ionako treba prepustiti centraliziranoj sudskoj nabavi.

Jesu li nam potrebni specijalizirani sudovi, upravni i trgovački, bi li se i njih moglo pripojiti redovnim sudovima?

Nužna nam je prava reforma pravosuđa temeljem koje bi se nova mreža sudova, koji bi bili mobilniji u načinu rješavanja predmeta te ujednačeniji u načinu rješavanja istovrsnih sudskih predmeta. Danas takoreći svaki žalbeni sud ima svoju pravnu praksu u pogledu istih činjeničnih i pravnih situacija, što je nedopustivo. Hrvatskoj je dovoljno sedam prvostupanjskih i četiri žalbena suda. S jedne strane je lijepo da svaki grad ima svoj sud, ali želimo li brzo i efikasno pravosuđe jedna od mjera je stvaranje manje efikasnijih sudova u kojima se suci raspoređuju na rad na predmetima ovisno o njihovu broju u određenom pravnom području. Uz tu mjeru nužne su i reforme obračuna troškova sudskog postupka te visine zatezne kamate. Troškovi postupka po uzoru na Njemačku moraju biti po principu da se trošak priznaje do visine plaćene sudske pristojbe, a zatezna kamata ne smije biti viša od par postotaka. Uz te dvije mjere više ne bi postojao razlog za odugovlačenje postupaka, kao sada kada se troškovi obračunavaju na osnovi broja radnji u postupku i kada dugotrajnost sudskog postupka jamči tužitelju ogroman profit temeljem zateznih kamata. U ta dva problema leži odgovor zašto Hrvatska, za razliku od ostale Europe, ima iznimno malo postupaka mirenja, a izrazito dugotrajne sudske postupke. U njima je puno manja zarada.

Hrvatskoj je dovoljno sedam prvostupanjskih sudova, a ima ih 58, i četiri žalbena suda Sudski su postupci dugi zbog obračuna po broju radnji u sporu i profita na zateznim kamatama