Čija je istina potrebna za pokretanje ratova?
Rakete mogu biti nove, u ovoj priči to zapravo i jesu. Može ih se nazvati i pametnima, premda su prečesto pokazale glupost. Ali ih se ne može, pa ni s ironičnom nakanom, nazivati lijepima. Jer ono što ubija nije lijepo, pa ni kada ubija neprijatelja, a kamoli kad od njihove sile mogu stradati i nevine osobe, kao što se uvijek u pravilu i događa. A američki predsjednik Donald Trump je preko Twittera upozorio Rusiju da se pripremi jer stižu “naše nove, lijepe (nice) i pametne (smart) rakete”. Uza sve epitete raketama, to da su pametne još je stavio pod navodnike, što bi moglo značiti da misli kako i nisu baš inteligentne. A Moskva je na prijetnju odgovorila: “Neka se rakete upotrebljavaju protiv terorista”. Je li moguć rat između SAD-a i Rusije zbog Sirije? Podsjetimo da je svijet 1962. godine bio na rubu nuklearnog rata između SAD-a i SSSR-a zbog Kube, odnosno ruskih raketa na tom otoku u američkom dvorištu. Do eskalacije stanja između Washingtona i Kremlja 2018. godine došlo je zbog navodnog
Svjetonazorske razlike među Hrvatima lako prerastaju u nepremostive sukobe, a odatle nije velik korak do dramatične podjele na moćnu većinu i nezaštićenu manjinu
bi mu omogućila da i popu kaže pop. Poslije Karamarka, njega je, iz obostranog interesa, prigrlio Plenković; tko će odsad trebati njegovo savezništvo, ako nije siguran hoće li od njega dobiti višak individualnosti ili manjak solidarnosti. Kako je Andrej Plenković mogao pristati na to da omogući kritičarima da se izvuku s pomoću priziva savjesti, a da on ostane i dalje u obruču između unutarnje opozicije, koja se plaši „rodne ideologije“kao vrag tamjana, i vanjskoga otpora koji s oltara propovijeda, ili zapovijeda, što državna vlast treba činiti!
Hereza i ulica
Nije uobičajeno da biskupi traže od političara da ih „slušaju“ili da vjernicima među političarima prijete „isključenjem“iz Crkve ne budu li glasovali po preporukama Crkve, a još manje kad pozivaju na „ulicu“ili proglašavaju „herezom“dokument koji je ratificirala demokratskija polovica Europe. Imaju i naši biskupi na raspolaganju brojne mogućnosti utjecaja na stavove političara a da se ne upliću izravno u politiku. Zna se što Crkva misli i o „rodnoj ideologiji“; na političarima je koliko će o tome voditi računa (Plenković je to pokazao visokim ogradnim zidom od bilo kakve rodne ideologije). Povijesno, Crkva je kod Hrvata imala ulogu jednog od (naj) važnijih zaštitnika nacije, kad Hrvate nije imao tko drugi štititi od vanjskih posezanja; memorija se potvrđuje kao jako sredstvo vezivanja duhovne i političke sfere, ali i stalnoga miješanja njihovih ovlasti. Radi li se o miješanju dvaju identiteta? Filozof Jean-Luc Marion smatra da „treba izbjegavati svaku identifikaciju između političkoga i vjerskog identiteta“. „Miješanje stvara loše katolike!“Između HDZ-a i Katoličke crkve od početka je postojao nepisani strateški savez: Crkva će pomoći HDZ-u rušenju Jugoslavije, HDZ će pomoći Crkvi u rušenju komunizma. Franjo Tuđman približio je svoju stranku Katoličkoj crkvi jer je kao političar znao da se u njoj nalaze velike rezerve glasova, a kao povjesničar znao je da je Crkva stoljećima bila čuvar nacije, da je bila žrtva komunizma i bastion antikomunizma i da s takvim izvorom neće ostati žedan. Oprezni i mudri Franjo Kuharić približio je Crkvu HDZ-u jer je u toj stranci vidio političku snagu koja će ubrzati pad komunizma, sa svim što je on za Crkvu značio. Nikad s Tuđmanom i u Tuđmanovo vrijeme HDZ nije bio ni stranka Katoličke crkve ni kršćanska stranka. Ni Tuđmanovi konkurenti (Cesar, Veselica) nisu pronalazili vodu na tome izvoru. Nijedna od triju sastavnica, ni domoljublje i nacionalizam Ante Starčevića, ni slobodarstvo i republikanizam Stjepana Radića, ni pravda ni pravednost hrvatske ljevice, nisu eminentno kršćanske: Ocu Domovine ideali Francuske revolucije bliži su od „zakona Cerkve“, sam je Starčević u sporu s biskupima govorio za sebe da nije „pobožnjak na glasu“; ni neprijeporni nacionalni vođa i seljački tribun Radić nije bio osobito nježan prema kleru, koga je htio udaljiti od politike; prebjezi s ljevice uklapali su se pak u opis A. P. Čehova: „Puna su im usta vjere, a ni Očenaša ne znaju“. Tuđmanov HDZ bio je pokret, koji je u sebi mogao uključivati takve razlike; Plenković bi ga htio modernizirati, pretvoriti u političku stranku desnoga centra, narodne i demokršćanske orijentacije. No demokršćanstvo je u Europi prešlo svoj zenit i završilo zlatnu eru kad je poslije rata okupljalo katolike koji se nisu kompromitirali nacizmom i fašizmom. Rimska je crkva bila oprezna, plašeći se da se s demokršćanstvom u politici ne vrate nove podjele među kršćanima, i da će se politizirani katolici otrgnuti njenoj kontroli, pa su prihvatile De Gasperija tek kad ga nisu mogle spriječiti. Demokršćanstvo je u Europi na zalasku, u Francuskoj je završilo Četvrtom Republikom, u Italiji padom komunizma, još se jedino drži u Njemačkoj, a i tamo s neizvjesnom budućnošću. Nikad HDZ nije bio demokratski toliko zauzet, čak i zaigran, da se i izvana moglo vidjeti da je Andrej Plenković digao prag demokracije u stranci u kojoj je dugo prevladavao autokratski duh; ispunio je time prvi uvjet za unutarstranački demokratski život – da se može slobodno govoriti. Hoće li ispuniti i drugi – da se za slobodu ne plaća nikakva cijena?