Jasenovac – mjesto u kojem je ploču sa ‘za dom spremni’ skinuo ‘Isus’
‘Uoči izbora, kad trebaju glas, načelnica ide od kuće do kuće; jedne je godine dijelila torbice, druge kišobrane, treće voćke koje smo posadili, ali nisu se primile’
dobiti taj posao, da radi osam sati i ostatak dana bude sa mnom i kćeri? Ovako ona sad radi u seoskom turizmu u Lonji, u sezoni će to biti po cijele dane, a i meni i Anamariji treba njezina pomoć. Odlučio sam da više neću šutjeti jer mi je dosta da općina i lokalni šerifi postavljaju koga žele. Zanima me po kojim kriterijima ova naša općina zapošljava, treba li onome koji ima dati još, a onome koji nema ni za osnovne potrebe treba i to uzeti? Kad god sam se obratio općini za nekakvu pomoć za kćer, nikad ništa nisam dobio, osim tisuću kuna kad se rodila. Na zahtjev načelnice bio sam dostavio medicinsku dokumentaciju. I ništa. A kad su izbori i kad trebaju glas, načelnica kaže: “Samo mi se obratite, što god trebate.” Uoči svakih izbora ide od kuće do kuće, jedne je godine dijelila torbice, druge kišobrane, treće voćke koje smo posadili, ali nisu se primile – izgovara Jurić, a njegove riječi o poklonima tijekom kampanje potvrđuju i drugi mještani. – I ja sam se javila na natječaj i kao jedina prijavljena u mjestu Trebež i Bukovica nisam dobila posao, dok sva ostala naselja općine Jasenovac imaju po jednog, dvoje ili čak troje zaposlenih. Prvenstveno sam ogorčena što posao nije dobila Mihaela jer po svemu prva ispunjava uvjete, ali politika, podobnost i nepotizam odradili su svoje i iza sebe ostavili mnoštvo nezadovoljnih i razočaranih mještana – kaže Tihana Blažević, na lanjskim lokalnim izborima nezavisna kandidatkinja za općinsku načelnicu koja je u srazu s Marijom Mačković izgubila. Kad je pitamo što su po njoj najveći problemi u općini, kaže da od osnutka općine mjesni odbori nikada nisu osnovani i da su sve odluke što se tiče sela u rukama pojedinaca, tzv. povjerenika sela koje je imenovala načelnica. – Povjerenica mog sela već je mjesecima u Njemačkoj, izvještava li ona odande o problemima i potrebama u selu? Sve poslove, kao, odrađuje predsjednik ogranka HDZ-a, ali i on se nedavno s obitelji odselio u Novsku. Tko nas zastupa? Vijećnike ne biraju mještani, nego stranka sama između sebe izabere tko iz kojeg sela ide u vijeće, dakle ni odbori ne funkcioniraju, ne sazivaju se niti pitaju članovi, odluka je na pojedincima. Mišljenja onih koje bi trebali zastupati su nebitna. Nema zborova građana, u uredu načelnice nema tzv. aktualnog sata za građane. Nemamo vrtić. Nemamo javni prijevoz. Društvena zbivanja su na minimumu, uglavnom svedena na rad pojedinih udruga. Turizam je mrtav. Cesta je u katastrofalnom stanju, dvadesetak godina samo se krpari. Tri sam se puta javljala za javne radove, nikada nisam dobila posao jer ne šutim i ne podržavam zlo koje se nagomilalo. Pa čija je ovo domovina i tko ima pravo na život u njoj? – pita Tihana Blažević. – Svugdje ima dobrih ljudi. I loših. Ali ak’ svi ‘oće da im ne valja, što bi im ja to branio? – kaže Zdravko Mujagić, općinski vijećnik i predsjednik ovdašnjeg SDP-a u kojem je 15 članova.
Na socijali od 20. godine
– Ovdje ti, da oprostiš, djeca čekaju da starci pomru jer samo će tako moći promijeniti vlast. Mi smo pokušali ići na izbore s onom strujom HDZ-a nezadovoljnom sadašnjim stanjem, ali to je propalo. Kad me pitaš što u općini valja, ne znam što bih ti odgovorio. Eto, prije 15 godina dobili smo 30 milijuna kuna za kanalizaciju, a danas nema ni love ni kanalizacije. Kad pitam tko u općini koristi socijalnu pomoć, ne mogu dobiti taj podatak jer je on u nadležnosti Centra za socijalnu skrb u Novskoj. A na socijali ima onih koji su je počeli primati još s 20 godina. Onda nam se dogodila i ta ploča. Kad moje dijete negdje kaže da je iz Jasenovca, ljudi se samo zgražaju – govori Mujagić, zaposlenik Hrvatskih voda, koji zahvaljuje vojsci na pomoći i sprečavanju nastanka još veće nevolje za nedavnih poplava. Dok se cestom lošom baš onoliko kako ju je opisala Tihana Blažević vozimo kroz sela, na putu nailazimo na Miju i Miodraga Krizmanića, stočara iz Trebeža. – Bilo bi dobro kad bi država vodila brigu o seljaku – slažu se otac i sin, a Miodrag nas, zastavši malo za ovcama i kozama, pita kako je u Zagrebu. Dok pogledom prati stado, govori da voli gledati gradove na televiziji. Nastavak na 30. stranici