Predsjednik za državu s dvije Crkve, akademije i masonske lože

Građani Crne Gore sutra izlaze na predsjedničke izbore na kojima će novog predsjednika birati među sedam kandidata. Ovi predsjednički izbori bit će sedmi od uvođenja višestranačja u Crnoj Gori, a treći od proglašenja neovisnosti te zemlje u svibnju 2006. godine. Dosad su na tu dužnost birani Filip Vujanović, tri puta, Momir Bulatović, dva puta i Milo Đukanović, jednom, koji će po svim anketama postati novi predsjednik. Ovi će izbori po mnogo čemu biti specifični jer se na predstojeće izbore za predsjednika te države na političku scenu vratio bivši premijer nekadašnji predsjednik Crne Gore Milo Đukanovića, ali specifičnost je i kandidatura Draginje Vuksanović, prve žene u povijesti Crne Gore koja ulazi u trku za predsjednicu. Kandidature su predali i predsjednik Stranke pravde i pomirenja u Crnoj Gori Hazbija Kalač, nezavisni kandidat Vasilije Miličković, čelnik stranke Prava Crna Gora Marko Milačić, predstavnik Srpske koalicije Dobrilo Dedeić te kandidat dijela oporbe Mladen Bojanić. Kandidat Demokratske partije socijalista, DPS-a, Milo Đukanović političar je s najduljim stažem na političkoj sceni Crne Gore. Šest puta biran je za premijera Crne Gore, prvi put kad je imao 29 godina, dok je jednom već obavljao dužnost šefa države od 1997. do 2003. Iz politike se povlačio tri puta, ali je, usprkos tomu, u svojoj stranci uvijek bio dominantna politička figura. Prema anketama, već u prvom bi krugu mogao odnijeti pobjedu s 51% glasova, s obzirom na to da su Crnogorci uvjereni kako je on jedina osoba koja može dovesti stabilnost u toj zemlji koja se nalazi na velikoj prekretnici.

Konfuzija identiteta

Zbog stabilnosti Crne Gore njegovu kandidaturu podržali su koalicijski partneri DPS-a: Socijaldemokrate, Bošnjačka stranka, Hrvatska građanska inicijativa, Demokratska unija Albanaca i Demokratska partija. Jedan od najopasnijih njegovih protukandidata je Mladen Bojanić, bivši zastupnik Pozitivne Crne Gore, ekonomist po struci, predložen za kandidata od većine oporbenih stranaka u Crnoj Gori. Kao nestranačka osoba dolazi kao prijedlog Demokratskog fronta, Demokratske Crne Gore, Socijalističke narodne partije i Građanskog pokreta URA. Za razliku od Đukanovića, on se zalaže za neutralnost Crne Gore i izlazak iz NATO-a. Potpredsjednica SDP-a Draginja Vuksanović doktorirala je pravo i predaje na Univerzitetu Crne Gore. Zastupnica je u dva mandata. Hazbija Kalač kandidat je za predsjednika izvanparlamentarne Stranke pravde i pomirenja (SPP), čiji je predsjednik. Prijašnji naziv SPP-a bio je Bošnjačka demokratska zajednica (BDZ). Nekadašnji je potpredsjednik Bošnjačke stranke, koju je napustio zbog neslaganja s politikom vrha stranke. Poduzetnik Vasilije Miličković jedini je neovisni kandidat na izborima. Tijekom kampanje za predsjednika Crne Gore, Miličković je rekao kako se zalaže za promjenu Izbornog zakona da bi građani glasovali za otvorene liste, odnosno konkretne osobe, a ne za političke stranke. Miličković je više godina bio predsjednik manjinskih dioničara Elektroprivrede Crne Gore. Marko Milačić, kandidat za predsjednika, čelnik je novoformirane političke stranke Prava Crna Gora. Radio je kao novinar na Radio-televiziji Crne Gore, nakon čega je bio kolumnist nekoliko listova i tjednika. Poznat je kao oštar kritičar aktualne crnogorske vlasti i žestok protivnik crnogorskog učlanjenja u NATO. Bio je član nevladinih organizacija “Pokret za neutralnost Crne Gore” i “Otpor beznađu”, tijekom čijih je akcija javno palio zastavu NATO-a. Dobrilo Dedeić kandidat je grupe izvanparlamentarnih stranaka i organizacija pod nazivom “Srpska koalicija”. Bivši je dužnosnik Srpske narodne stranke, koju je napustio 2009. godine, kad je ta stranka preimenovana u Novu srpsku demokratiju, a koju danas predvodi jedan od čelnika Demokratskog fronta Andrija Mandić. I Dedeić je poznat kao žestok kritičar NATO-a, a njegova kandidatura predana je 23. ožujka, na godišnjicu početka NATO-ova bombardiranja SR Jugoslavije. Bez obzira tko će pobijediti na predsjedničkim izborima imat će težak zadatak s obzirom na to da su Crnogorci uz probleme s kriminalom, političkom korupcijom, nezaposlenošću, još uvijek podijeljeno društvo koje je u potrazi za svojim identitetom, Crnogorski ponos ili povratak u krilo Srbije. Crna Gora je tradicionalno podijeljena na “zelenaše” i “bjelaše”, o čemu svaki Crnogorac ima mišljenje. Zbog toga postoje dvije akademije znanosti, dvije pravoslavne crkve, dva udruženja književnika, čak i dvije masonske lože. Ova tradicionalna podjela prisutna je u određenom obliku i danas u Crnoj Gori, ali kad je u pitanju standardizacija jezika, ona nije imala nikakvu ulogu. Crnogorci su svjesni kako podjele, najjednostavnije rečeno na Crnogorce i Srbe, unose popriličnu konfuziju u definiranje identiteta. Prema posljednjem popisu stanovništva, u Crnoj Gori ima oko 650 tisuća stanovnika, pokazuje da se 45 posto ukupnog broja popisanih izjasnilo kao Crnogorci, a 29 posto kao Srbi. Za materinski jezik njih je 43 posto upisalo srpski, a 37 posto crnogorski. No, kod određenja kojoj crkvi pripadaju – Srpskoj ili Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi – lome se koplja. Poznato je da u Crnoj Gori živi 72 posto onih koji se izjašnjavaju kao pravoslavci, no tko u koju crkvu ide, teško je precizno utvrditi. Na geopolitičkom planu, iako je Crna Gora suverena država, ulazak u NATO mnogi vide kao najnoviju provokaciju NATO-a protiv Rusije i fitilj spreman za potpaljivanje bureta baruta. Analitičari vjeruju da ,što se Crne Gore tiče i njezina ulaska u NATO, NATO se još jednom pokazao bezobziran i bešćutan te je dodatno zakomplicirao situaciju u toj zemlji. Naime, Crna Gora je duboko podijeljeno društvo i bilo kakvo otvoreno svrstavanje na stranu Washingtona ili Moskve samo će uzrokovati još dublje podjele i sukobe unutar crnogorskog društva i stoga se pristupanje NATO-u ne može opisati kao prijateljski potez prema Podgorici.

Zelenaši i bjelaši

Prosvjedi koji su bili protiv ulaska u NATO su naglasili buđenje starih nesuglasica kada je Crna Gora bila na pragu otvorenog sukoba između takozvanih “zelenaša” i “bjelaša”, odnosno protivnika i zagovornika bezuvjetnog ujedinjenja sa Srbijom poslije Prvog svjetskog rata. Danas, na početku 2018. godine, skoro jedno stoljeće od raskola unutar crnogorskog korpusa, NATO savez, zbog svojih geopolitičkih interesa i želje da Crna Gora ulazi u NATO, unatoč tome što nije ispunila sve kriterije za pristupanje, da “preduhitri” Rusiju i njezino jačanje utjecaja na ovim prostorima, Crnu Goru je vratio na početak XX stoljeća, što bi moglo biti izuzetno opasno. Jer, te podjele u društvu neće uspjeti riješiti niti izbor Mile Đukanovića za predsjednika niti itko drugi. Crnogorci, kako kažu, da ih je netko pitao, bili bi za neutralnost, poput Švicarske, jer svrstavanje na stranu Rusije ili NATO-a neće nikada ujediniti crnogorsko društvo.

Prema posljednjem popisu stanovništva, u Crnoj Gori ima 650 tisuća stanovnika. Od toga se 45% njih izjašnjavaju kao Crnogorci, a 29% kao Srbi