Proizvedi paniku, preplaši ljude pa zbrajaj zaradu i korist
sijek je bio na nogama. Građani su se grupirali i “patrolirali” kvartovima u potrazi za nepoznatim nekim tko, kako su vjerovali, sipa otrov po osječkim ulicama i truje pse. Hrpe sumnjive bijele tvari “nicale” su po cijelom gradu. I baš kao da to nije bilo dovoljno, s neba su počeli mrtvi padati golubovi na panikom već dobrano zagrijani osječki asfalt. Kada je osvanula i Facebook-grupa “Osijek – otrovani grad”, stručne službe bile su nemoćne u pokušajima da umire građane. Nudilo se u toj grupi čak i tisuću kuna nagrade onome tko nađe navodnog trovača. Analize su na koncu pokazale: bijela tvar zapravo je kuhinjska sol, a nesretni golubovi najeli su se sjemenskog kukuruza, koji se inače prska pesticidima. No panika zbog otrova već je zahvatila i Zagreb i Dalmaciju... Zorno to prikazuje s kakvom se nepodnošljivom lakoćom diže panika. Izvan sebe smo zbog crvenog meteoalarma koji kao da najavljuje oluje ili poplave biblijskih razmjena. Strahujemo i od sirijskih izbjeglica ili homoseksualaca, od drugih i drukčijih. I Istanbulska konvencija uspjela nam je, tako, izazvati ozbiljne podjele u društvu. – Širenje straha oduvijek je privlačilo pažnju javnosti i predstavljalo strategiju kojom su se služili mediji, političari i drugi zainteresirani društveni akteri. Rekao bih da ono u podlozi ima psihološku predispoziciju koja je dio našeg evolucijskog naslijeđa. Ljudi uvijek osluškuju negativne signale iz okoline i obraćaju pozornost na sve što bi moglo predstavljati opasnost, osobito ako su u pitanju oni i njima drage i nezaštićene osobe. Stoga je i strah, pa i panika, razumljiv, tim više ako je riječ o situacijama u kojima postoji visok stupanj neizvjesnosti, nepostojanja informacija ili oprečnih mišljenja stručnjaka, medija ili tijela javne vlasti. Mediji su, stoga, odavno shvatili da se negativne vijesti bolje prodaju od pozitivnih, bilo da su u pitanju prirodne katastrofe, kriminal, ekološki incidenti ili bilo koja druga vrsta prijetnje za poredak i svakodnevni život – kaže sociolog izv. prof. dr. sc. Željko Pavić s Filozofskog fakulteta u Osijeku. Proizvodnja straha, nastavlja on, može biti i rezultat sustavnijeg rada u čijoj su pozadini ponekad i konkretni materijalni interesi. – U društvenim znanostima odavno postoji pojam „moralne panike“kojim se upravo označava sustavniji rad na proizvodnji straha od neke pojave čiji se razmjeri napuhavaju izvan njezinih stvarnih proporcija. Nije rijetkost da se porast kriminala prenaglašava, odnosno da se normalne statističke varijacije, promjene u stopama pojedinih vrsta kriminala, proglašavaju razlogom za strah te da se zahtijeva društvena reakcija. U proizvodnju moralne panike često su uključeni mediji, ali i, svjesno ili nesvjesno, političari, policija, socijalne službe i svi oni koji imaju interes da se određenom problemu ili obliku socijalne patologije da veća pažnja i više novca. Političari mogu naglašavati određene probleme kako bi se predstavili kao osobe koje će ih riješiti i tako dobili glasove na izborima – ističe profesor Pavić. Navodi i primjere panike oko vjerskih kultova te utjecaja videoigara na nasilno ponašanje. Slučajevi zloupotrebe ljudi u kultovima i pojedini slučajevi u kojima su počinitelji nasilnih djela intenzivno igrali neke videoigre često su, iznosi on, dovodili do prenaglašavanja ovih problema.
Manipulacija brojevima
– Može se pružiti anegdotalni dokaz da je osoba igrala pojedinu videoigru, kao što je to, primjerice, bio slučaj s pokoljem u američkoj srednjoj školi Columbine 1999. godine, no nije moguće znati bi li se on dogodio i da nije bilo tako, odnosno jesu li te mlade osobe igrajući videoigre samo zadovoljavale svoje agresivne impulse koje bi imali i bez videoigara – rezimira naš sugovornik. Unatoč tome što može doći do prenaglašavanja određenih socijalnih i ekoloških problema, ovaj se proces, stava je Pavić, može smatrati i normalnim dijelom demokratskog društva jer ozbiljnost problema ne postoji sama po sebi, društvo je to koje mora odlučiti što je opasno i zašto. – Važno je jedino da se ne manipulira brojevima i trendovima, odnosno njihovim uzrocima. Primjerice, strah od imigrantskog kriminala prisutan u današnjoj Europi može biti opravdan, no prije toga potrebno je dokazati jesu li imigranti više „kriminogeni“od drugih osoba sličnog društvenog položaja u društvu u koje su došli. U konačnici je riječ o političkoj odluci, odnosno o tome želi li neko društvo u neizvjesnoj situaciji riskirati s nečim što može smatrati opasnošću – govori. S druge strane, kada su u pitanju prirodne katastrofe, iznosi on, stručnjaci i javna vlast mogu donositi pesimistične prognoze, odnosno naglašavati najopasnije i najcrnje scenarije, iz opravdanih razloga, kako bi potaknuli ljude da se pripreme na njih, ali i da se ograde u slučaju da do takvih scenarija i dođe. – Sjetimo se slučaja potresa u talijanskoj L’Aquili 2009., nakon kojega je nekoliko znanstvenika optuženo da nisu predvidjeli potres, odnosno da su umanjili vjerojatnost da će se dogoditi i time nedovoljno upozorili javnost. Znanstvenici su u konačnici oslobođeni krivnje u sudskom procesu, no iz cijelog slučaja jasno je da je ponekad možda bolje ograditi se predviđajući najgori scenarij – prikazuje. Pojava novih medija i internetskih društvenih mreža, zaključuje Pavić, dovodi do toga da u proizvodnji straha i panike jače sudjeluju i sami građani, iako se može reći da ove medijske platforme daju novo oruđe i starim proizvođačima straha. Brzo širenje informacija putem interneta može donijeti i prednosti u upozoravanju na realne opasnosti, ali može proširiti i strah i paniku zasnovane na pogrešnim informacijama. Što misli o širenju panike, često u svojim stripovima prikazuje legendarni crtač Dubravko Mataković. – Prisjetit ću se dijela iz monodrame “Ja sam taki čoek”, bosanskog umjetnika Josipa Pejakovića. Njegov junak prepričava i događaj iz pilane u kojoj radi, kada balvan pričepi nogu radnom kolegi Iliji. Kada je Ilija vidio da su se balvani s velike hrpe pokrenuli prema njemu, uzeo je bradvu i odsjekao si nogu da bi izvukao živu glavu. Poslije su svi iz kolektiva zafrkavali Iliju jer su se balvani zaustavili na četiri metra od njega. Primjer je to pojedinca zahvaćenog panikom.
Homoseksualci bi mogli, ako dopustimo, hodati naokolo raskopčanih rasporaka i spopadati druge muškarce kojima nije do toga, sarkastičan je Dubravko Mataković