Trump Siriju prepušta saveznicima, no tražit će uslugu protiv Irana
Za razumijevanje sadašnje situacije važno je vratiti se u povijest kada je Sirija pripadala francuskoj zoni utjecaja, a Irak britanskoj Svi se sjećamo kako je Obama u Siriji stalno povlačio crvene linije, ali nikada nije imao snage reagirati kada bi ona bila prijeđena. Obamina neodlučnost tumačena je kao slabost, pa ga protivnici nisu poštovali i poigravali su se s njime. Tako smo dobili eskalaciju sukoba u Siriji neviđenih razmjera, koji traju već sedmu godinu. Nakon Trumpova izbora dolazi do potpunog zaokreta. Prvo je na primjeru Sirije pokazao kako kod njega nema prelaska crvene linije. On se uključuje u uništenje ISIL-a, a nakon pobjede nad njima više ne vidi smisao u ostanku američkih snaga na terenu i najavljuje povlačenje, prepuštajući prazan prostor saveznicima. Prvo je povukao većinu snaga iz Iraka, a sada je najavio povlačenje i iz Sirije.
Obama je bio “slabić”
A da bi se to povlačenje pretvorilo u stratešku prednost, za njegovo ostvarenje potrebno je stvoriti uvjete. Zbog odnosa snaga na terenu odustalo se od prijašnjeg plana o podjeli Sirije na interesne zone po modelu poslijeratne Njemačke. Sada se najizglednijim rješenjem čini federalizacija po modelu BiH. Ali idemo po redu. Prema Sykes-Picotovu tajnom sporazumu iz 1916. o podjeli interesnih zona na Levantu između Velike Britanije i Francuske, Sirija je pripala francuskoj zoni utjecaja, dok je Irak pripao Britancima. To je povijesni kontekst koji je važan za razumijevanje sadašnjeg raspleta. Francuze se u igru vratili Saudijci preko Libanona, gdje su antikorupcijskom istragom pritisnuli libanonskog premijera Haririja, čija je građevinska firma u S. Arabiji ispostava francuskog građevinskog diva Ogera. Pa je francuski predsjednik imao snažan interes u zauzimanju za njegovo oslobađanje, da bi zauzvrat Saudijcima jamčio kako će ovaj zauzeti snažnu poziciju protiv Hezbollaha. Po oslobođenju prvo je letio u Pariz, pa se vratio u Bejrut i opozvao ostavku.
Interesi Francuza i Britanaca
Britance se u igru vraća kada su iračke snage osvojile kurdsko uporište Kirkuk, iračka je vlada s British Petroleumom potpisala ugovor o eksploataciji nafte na tom području. Kurdi koji su prethodno proglasili neovisnost, s druge strane, lako su odustali od secesionističkih zahtjeva na tom području jer im je žrtva nadomještena jamstvom da snage sirijskog režima neće prelaziti Eufrat. Ponovnim povlačenjem ove granice utjecaja Irak i Sirija ostaju jedinstveni, a rješava se i problem Kurdistana, koji je Turcima bio trn u oku. Odlaskom Assada i federalizacijom Sirije Kurdistan ostaje njezinim dijelom. S druge je strane iračka peta divizija poslana u regiju Sinjar, na granicu Iraka, Turske i Sirije, kako bi omela eventualni turski napad u svrhu presijecanja kurdskog područja. Istovremeno se tako odsijeca linija utjecaja Irana na regiju i prekida uspostavljena veza Teherana i Bejruta, čime se slabi utjecaj Hezbollaha, a micanjem utjecaja Irana iz regije umirit će se Saudijska Arabija i sunitski svijet. Tako vidimo da Trump svojim povlačenjem stvara konstelaciju u kojoj je prepušta saveznicima da bi od njih dobio nešto drugo. Dvije su ključne stvari koje Trump dobiva zauzvrat. S jedne strane, slabljenjem utjecaja Irana i Hezbollaha stvaraju se preduvjeti za rješavanje problema Jeruzalema i palestinskog pitanja u Izraelu, u čemu se očekuje pomoć Saudijaca i sunitskog svijeta. S druge strane, angažiranjem Britanaca i Francuza Trump očekuje njihovu podršku oko nuklearnog sporazuma s Iranom, koji oni sada podržavaju. Međutim, ovim angažmanom nužno će doći u sukob s Iranom pa se očekuje i njihova promjena stava o tom Trumpu ključnom pitanju.