Nevjerojatan višegodišnji trud se isplatio
“Ani, Filipu i Luki za nauk i sjećanje”, glasi posveta. To su djeca Ivice Vidovića, a monografiju je pripremila njegova supruga, glumica Gordana Gadžić. Višegodišnji trud itekako se isplatio, nitko od naših glumačkih velikana nije dobio knjigu u kojoj su i indeks, i glumačke bilješke s početka karijere, i vojna knjižica... “Hod po rubu, s Ivicom” objavili su Teatar Rugantino i Školska knjiga, a promocija je u Gliptoteci HAZU u subotu 21. travnja – u podne. je društven, inače, ali dok smo radili, izdvoji se, sedi sam i studira ulogu. Kada se jedan glumac na festivalu pojavi s više različitih uloga, neuniformisanih, onda ta transformacija, jedini posao glumca, mora imati uticaja kod odlučivanja. Vidović je to postigao u ‘Zasedi’ i u ‘Kad čuješ zvona’”.
Žika mu je rekao za šamar
Sam Pavlović je svjedočio: “Kao i uvijek dugo sam tragao za nosiocem glavne uloge. Videvši Ivicu Vidovića, mladog hrvatskog glumca, u jednoj od epizodnih uloga u filmu Antuna Vrdoljaka ‘Kad čuješ zvona’, odlučujem se za njegovu neiskvarenu glumačku spontanost i urođeni šarm. Ne želim da nad glumčevim splitskim narečjem činim nasilje i nagnam ga da govori srpski s bojom timočkog arhaičnog dijalekta. Stoga Žuću preobražavamo u Ivu Vranu, Dalmatinca, koga su rat i oslobođenje zatekli u istočnoj Srbiji. To je razlog što Ivica Vidović u ‘Zasedi’ govori maternjim jezikom, pojačavši autentičnost lika... “Mujse, oprosti, on me natjerao ili priča o jednom šamaru” naslov je poglavlja u kojem Milena Dravić prepričava scenu sa snimanja upravo tog filma: “To je bila naša prva saradnja i poznanstvo, bio je stidljiv, onako, tako sam ga ja doživljavala, probe nismo imali, sve u glavi skockano. Sećam se kada je Žika njemu rekao, za našu scenu... da on meni udari šamar. Ja to nisam znala, od mene se krilo, a ja sam njega videla pred snimanje... on sve nešto okreće glavu... nešto čudno... šta je ovom čoveku, ja mislim, kako ćemo ovako da uradimo našu scenu, pitam “Šta ti je, Ivice?”, a on nekako bio toliko nešto očajan. A ustvari on je valjda kukao i molio Žiku da mi kažu za taj šamar, da ja znam... Ali ništa, snimanje ide, nema se vremena, ide ta naša scena i odjednom bam!!! Meni odleće glava, onako kao usporen snimak... ja razmišljam šta bi ovom čoveku, ali ne smem da prekinem... i jao... on samo što nije plakao... jao, kaže “ja sam htio da ti kažem, Žika nije dao...” Žika je u stvari bio u pravu... rekao je: “Drmni je kako treba pa da bude jedan dubl.” I to je taj dubl koji je u filmu. Posle toga on samo što nije plakao. “Mujse... jao... oprosti… on me natjerao”... Mujse, tako me je zvao, ne znam, to je nešto dalmatinsko, kao neko tepanje, valjda, šta li… Posle smo nastavili da radimo sve što smo imali, jako lepo. Aaaaa... posle sam ja njega izudarala u W.R.-u... hahahaha, ona scena pre one divne završne scene s muzikom Okudžave. Ma divno smo to radili... stvarno... meni je ostao u najlepšem mogućem sećanju. Bio je fantastičan partner, fantastičan, senzibilan koji poštuje partnericu. Tada među muškarcima, u to vreme, malo je bilo takvih partnera, ma nije to bio slučaj s većinom, ogromnom većinom glumaca. Ivica je bio apsolutni džentlmen...”