HDZ pleše kako ljevičari sviraju – hoće li se ikad oporaviti?
Jedno smo vrijeme u obitelji neumjereno kupovali različito voće, i svako stavljali u posebnu posudu. Ali ga nismo neumjereno jeli, pa se kvarilo, trulilo, onda bismo ga pročistili te sve voće stavili u jednu veću zdjelu. Otprilike bi se takvo što moglo dogoditi hrvatskoj Vladi, ukinulo bi se šest ministarstava a njihove poslove preuzela bi ostala ministarstva, pa bi tako Hrvati političke vitamine dobivali iz manje posuda veće zapremnine. Tako bi se navodno lakše provele vitaminske reforme kojih dosad nije bilo ili su ministri zakazali. No znakovito je da bi se ukinula uglavnom ona ministarstva koja vode konzervativniji, ajmo reći domoljubniji, hrvatskiji, katoličkiji ministri (G. Marić, Kuščević i drugi), to jest “truli nacionalisti”. Napravila bi se i nova hijerarhija HDZ-a iz koje bi ispali također desniji sadašnji dužnosnici (Davor Ivo Stier, Miro Kovač i drugi). Zasad se ne može reći da je to izvjesno, ali je izvjesno da na te promjene Plenkovića nagovaraju ljevičarski mediji, koje je dosad marljivo slušao. Zacijelo mu nije bilo teško otpisati ministra znanosti i obrazovanja Pavu Barišića pošto je sklopio koaliciju s HNS-om, ili s mjesta ministra kulture ukloniti Zlatka Hasanbegovića, koje su lijevi mediji mjesecima kasapili. Potom je, također nakon ustrajnih opanjkavanja istih tih medija, s mjesta voditeljice reforme školstva na sramotan način uklonjena Jasminka Buljan Culej, koju su posprdno zvali “obiteljašicom”. Na jednako sramotan način, po ustrajnim, gotovo svakodnevnim naputcima ljevičara, uklonjena je i Dijana Vican, koja je vodila Posebno stručno povjerenstvo za provedbu Strategije obrazovanja, pa čak i isključena iz članstva u tom tijelu. Kad bi se tome dodalo moguće spomenuto uklanjanje šest ministara i nekoliko dužnosnika HDZ-a, bila bi to bilanca kakvom bi se mogli podičiti najveći glavosječe poslije sloma Hrvatskog proljeća 1971. godine – Jure Bilić, Josip Vrhovec, Stipe Šuvar, Dušan Dragosavac, Milutin Baltić i drugi. Ti represivci nakon kratkog vremena slobodnijeg izražavanja hrvatskih nacionalnih osjećaja i interesa promovirali su staljinističku politiku u kojoj je stasavao i stasao i Andrej Plenković. Gotovo neposredno prije političkih promjena u Hrvatskoj, kad mnogi domoljubi potajice ili u slatkim slutnjama već žive s novim vremenom koje će se osloboditi komunizma i Hrvatskoj donijeti slobodu i samostalnost, Andrej Plenković, 1988. godine, objavljuje knjigu “Sredstva masovne komunikacije”, koja je njegov maturalni rad. I dok maturanti za maturalni rad biraju ili prirodoslovno-matematičke teme ili omiljene književnike Antu Kovačića, A. G. Matoša, A. B. Šimića, Tina Ujevića... Plenković već utire put svoje političke budućnosti temeljeći svoj sastavak za ispit zrelosti, među ostalim, na mislima Karla Marxa i Edvarda Kardelja. Tu sklonost ideološkim mitovima zadržat će i u samostalnoj Hrvatskoj u kojoj je malo tko kao on Europsku uniju pretvarao u religiju, baš kao što su mu nekada religija bili komunistički autori. Sjajna kolumnistica Višnja Starešina u Slobodnoj Dalmaciji piše: “Danas, Andrej Plenković u Hrvatskoj više nema političku budućnost. Izgubio ju je brzo i iznenadno, u trenutku kada je samovoljno, političkim nasiljem prema neistomišljenicima, prenapregnutim i bezobzirnim političkim spinovima, izjavama kakvih se ne bi postidjeli nekadašnji partijski komesari, punim prezira prema onima koji su ga izabrali, krenuo u jurišnu ratifikaciju Istanbulske konvencije”. Piše to pod naslovom “Plenković je politički uveo HDZ u lijevi blok”. Premijer je “lijevom bloku” uvijek pripadao, od vremena kada je položio komunistički ispit zrelosti, a HDZ je kao svoju stranku izabrao upravo zato da ga prilagodi svojim uvjerenjima a sebe prilagodi moći te stranke za svoju karijeru. To je hladna, proračunata, neumoljiva politička ambicija koja će se vjerojatno zahvaljujući toj moći i sluganstvu Europskoj uniji i ostvariti, a iza sebe će ostaviti razvodnjenu, razjedinjenu stranku koja neće niti znati kakva joj je budućnost niti će se moći poistovjećivati sa svojom prošlošću iz Tuđmanova vremena. Bit će uvelike izgubljena, i može samo moliti Boga da zadrži nevjerojatnu moć obnove koju je dosad, nakon teških padova, pokazala nekoliko puta – poslije poraza 2000. godine, poslije Sanadera koji je u njoj iza sebe ostavio pustoš, pa i poslije Kramarka koji je i nije toliko kompromitirao koliko ni sobom ni strankom nije znao upravljati.
Znakovito je da bi se ukinula uglavnom ona ministarstva koja vode konzervativniji ministri