GRBEŠA I ŠALAJ: BANDIĆ, PETROV I MARKIĆ NISU POPULISTI

Knjiga ‘Dobar, loš ili zao? Populizam u Hrvatskoj’ jedinstven je pogled na političke aktere i njihove stilove, na procese kojima svjedočimo ili smo čak njihov dio. Ozbiljno i metodološki inovativno djelo donosi rezultate koji će za mnoge biti iznenađujući

J esu li Milan Bandić, Kolinda Grabar-Kitarović i Božo Petrov, kao što se uobičajeno misli, doista populisti? Odgovara li udruga Željke Markić definiciji desnog populizma? Kakvom bi se na testu populizma pokazala politika Franje Tuđmana? Postoji li kod nas lijeva populistička opcija? Politološka tematiziranja populizma u Hrvatskoj vrlo su rijetka, a empirijskih istraživanja populizma kao političkog fenomena gotovo da nema. Stoga je vrednija knjiga “Dobar, loš ili zao? Populizam u Hrvatskoj” koju su u izdanju zagrebačke nakladničke kuće Tim press netom objavili Marijana Grbeša i Berto Šalaj, profesori zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti. Njihova knjiga nudi jedinstven pregled najvažnijih uvida iz literature o populizmu, ali i ozbiljno i metodološki inovativno istraživanje populizma u Hrvatskoj. Autori su istraživali najvažnije političke aktere od 2009. do 2013., predsjedničku kampanju 2014./15. te diskurs Mosta na parlamentarnim izborima 2015. Profesori Grbeša i Šalaj po pitanju definicije populizma vrlo su precizni; razvili su posebno istraživačko oruđe, inkluzivan pristup ovom političkom fenomenu uz pomoć kojeg razlikuju populizam kao politički stil od populizma kao ideologije. Pozivajući se na najutjecajnije istraživače populizma, oni populizam smatraju ideologijom jedino u slučaju kad se političar istodobno i poziva na narod i iskazuje općeniti antielitizam. Neki su rezultati istraživanja očekivani, primjerice nije iznenađujuće da se Željko Kerum pokazao jakim populistom, ali neki su neočekivani. – U Hrvatskoj nismo našli desni populizam. To nas je iznenadilo s obzirom na okruženje i trend u Europi u kojoj je desni populizam dominantan – kaže Marijana Grbeša. Pravo je pitanje kako to tumačiti, pogotovo s obzirom na našu traumatičnu povijest i problematičan odnos dijela političke zajednice prema manjinama.

Nema općeg antielitizma

– Vrlo je zanimljivo i s obzirom na to da smo nedavno ušli u EU i da smo dio istraživanja radili u trenutku kad se u Hrvatskoj događala izbjeglička kriza. Sve su to potencijalni okidači za pojavu desnog populizma, ali mi ga nismo detektirali. Uočili smo neke elemente koji se prije mogu kvalificirati kao nacionalizam nego populizam – dodaje Grbeša. Profesor Šalaj ističe kako tezu da je u hrvatskoj politici nacionalizam prisutniji od populizma tek treba potvrditi ili opovrgnuti. – Na predsjedničkim izborima detektirali smo kod Milana Kujundžića, koji je tada imao drugačiji diskurs i retoriku nego što ima danas kao ministar zdravstva, nešto što smo okvirno nazvali nacionalpopulizmom. On je artikulirao ideju “mi – hrvatski narod”, “ja i hrvatski narod”, to je stalno isticao. U drugim slučajevima, kod nekih za koje smo mislili da bi mogli biti predstavnici desnog populizma, primjerice kod Ruže Tomašić, nismo ga našli, ali smo naznačili prostore budućih istraživanja. Bilo

bi zanimljivo ispitati u kojoj je mjeri eklektična politička ideologija predsjednika Tuđmana kombinacija nacionalizma i populizma, a meni bi osobno bilo zanimljivo istraživati kampanju gospodina Mesića na izborima 2000. kad je kao autsajder išao protiv etabliranih političkih opcija – naglašava Šalaj. Nove konzervativne udruge, među kojima je najpoznatija U ime obitelji Željke Markić, autori nisu istraživali, ali ih odbijaju olako svrstati u desni populizam. – Vjerujem da je opći dojam da je riječ o populistima, baš na temelju isključivosti, identificiranja seksualnih, etničkih i drugih manjina kao “opasnih drugih”. Zbog toga je vrlo lako zaključiti da je riječ o populistima, ali kod njih bi bilo prilično teško utvrditi opći antielitizam. Njihov je prijezir usmjeren prema dijelu političkih elita, a puno manje prema svim političkim elitama. Međutim, pitanje je mogu li se konzervativne udruge nazvati populistima. One vrlo vjerojatno spadaju u spektar nacionalističke ili možda još radikalnije retorike – kaže profesorica Grbeša. – Razumijevanje naroda kod tih pokreta nije tako široko i uključivo – dodaje Šalaj. – Oni govore o rađanju novog suverenističkog hrvatskog pokreta, o Hrvatima, o katolicima, njihov pojam naroda i građana nije toliko uključiv kao kod klasičnih populi- sta – objašnjava on dodajući kako bi bilo bi vrlo zanimljivo istraživati diskurs pokreta koji je pokrenuo referendum protiv monetizacije autocesta. – Taj je pokret za svoju glavnu poruku imao “Ne damo naše”, bio je uključiviji pokret, jer su se u njega, uz sindikate i tzv. lijeve udruge, uključile i tzv. desne udruge, braniteljske organizacije, pa čak i Željka Markić. Taj bi pokret više odgovarao definiciji populizma – ističe. Zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića obično se smatra populistom, ali je li on to doista? Profesorica Grbeša objašnjava kako jedna od najčešćih zabuna u razumijevanju populizma proizlazi iz toga što se mainstream političari vrlo često koriste populističkim figurama i nekim elementima populističkog diskursa. – Mi smo pokušali napraviti razliku između mainstream političara koji se koriste populističkim stilom, a u takve možete uključiti čak i političare poput Obame, Busha, Blaira, i populizma kao ideologije. I došli smo do toga da je Milan Bandić slabi populist, odnosno da je on prožet populističkim stilom od glave do pete u dimenziji snažne identifikacije s narodom, ali njegov općeniti antielitizam nije izražen. U njegovom diskursu nema ni “opasnih drugih”. Zbog toga je on više populist po stilu nego populist po ideologiji po čemu se razlikuje od onih koje smo identificirali kao prave populiste poput Željka Keruma ili Ivana Grubišića – kaže Grbeša. Šalaj dodaje kako ne treba zaboraviti da je Bandić dugo bio dio etablirane političke elite, od Saveza komunista preko SDP-a te da se tek 2009. izlaskom iz SDP-a uspješno predstavio kao autsajder. – On se intenzivno koristi figurama koje odražavaju populistički politički stil, često govori o svom psu Rudiju i takve stvari. Dakle, pokušava se približiti građanima, ali zanimljivo je kako on vidi da bi politika trebala funkcionirati: s jedne strane stalno govori “moji sugrađani i ja”, a s druge strane ima izjave tipa “jedino pravo koje građani imaju u politici je da svake četiri godine izađu na izbore”. Bandić se intenzivno koristi populističkim stilom, ali ne bi da mu se “njegovi sugrađani” previše miješaju u posao – ističe M. Grbeša. Kad je riječ o istraživanju političkog nastupa Kolinde Grabar-Kitarović, autori upozoravaju da je populizam dinamična pojava, pa netko tko je bio populist može promijeniti svoju poziciju i postati mainstream političar kao što je to napravio Milan Kujundžić, koji je prepoznat kao populist, no poslije je postao ministar u mainstream stranci. – Kolinda Grabar-Kitarović uključena je u naše istraživanje u tijeku predsjedničke kampanje i u tom je trenutku njezina pozicija bila najviše mainstream od svih istraživanih kandidata – ističe Grbeša dodajući kako pretpostavlja da bi sada njezina pozicija uključivala puno više elemenata populističkog stila iako predsjednica ni sada ne ulazi u sferu pravog populizma jer kod nje nema antielitističkog diskursa. – Neki su analitičari i novinari proglašavali Kolindu Grabar-Kitarović populisticom zato što je rekla da će se preseliti s Pantovčaka pa to nije napravila ili zato što je rekla da će od Hrvatske napraviti prosperitetnu državu, a mi znamo da ona nema ovlasti za to. Međutim, to su davanja lažnih obećanja kojima se koriste gotovo svi političari. Njezin diskurs u kampanji bio je najviše mainstream. Ona se tu jasno pokazala: ja sam dio demokršćanske, narodnjačke opcije, kritiziram SDP i aktualnog predsjednika Josipovića, i želim povratak suverenosti, onoga što su upropastili – ne sve elite – nego prije svega SDP, Zoran Milanović i Ivo Josipović. To je bila njezina kampanja koja nije imala obilježja populizma – upozorava M. Grbeša.

‘HDZ i SDP uništili državu’

Knjiga “Dobar, loš ili zao? Populizam u Hrvatskoj” krije još jedno iznenađenje. Suprotno slici kakva o njemu postoji u javnosti, bivši predsjednik Ivo Josipović, klasični mainstream političar i pripadnik društvene elite, pokazao je neke osobine populiste. Pri tome treba uzeti u obzir da je Josipović istraživan u obje predsjedničke kampanje, kad je njegova retorika bila marketinški uvjetovana, što dijelom može objasniti intenzivniju prisutnost nekih elemenata populističkog diskursa u njegovoj retorici. – Josipović je u predsjedničkoj kampanji 2014./2015. krenuo putem ozbiljne kritike svih elita, što se može objasniti izbornom strategijom, pogotovo u trenutku kad je njegov tim shvatio da kampanja ne ide u dobrom smjeru – objašnjava Grbeša dodajući kako se to na kraju nije pokazalo dobrom strategijom. – U drugom krugu izbora 2014./2015. Josipović govori o tome da su HDZ i SDP uništili državu, pri čemu svatko ima svoj dio odgovornosti, HDZ više jer je dulje bio na vlasti. Kad to gledate iz današnje perspektive, to su iznenađujuće izjave kandidata SDP-a, ali on je očito zaključio da je njegova slaba točka u kampanji Nastavak na 10. stranici

‘Pokušali smo napraviti razliku između mainstream političara koji se koriste populističkim stilom, a to su i Obama i Bush i Blair, i populizma kao ideologije’