Ljubav, a ne đir! Zbog grba bez zvijezde 1950. se robijalo
Premalo je danas domaćih igrača na Poljudu, a i u Upravi gotovo nitko ne govori splitskim. To je loše, slažu se oni stariji navijači majstora s mora
Na Hajduk idem od 1945., pretplatnik sam od 1959., a utakmice sam propustio jedino kad sam bio bolestan – kaže Špiro Milevčić Za stolom popularnog kafića “Treće poluvrijeme” na Starom placu, uoči dolaska Dinama tema je samo jedna – Hajduk. Dočekao nas je 84-godišnji Špiro Milevčić, drugi najstariji živući pretplatnik Hajduka, koji pretplatu za utakmice bilih ima neprekidno još od 1959., odnosno gotovo 60 godina! Prvo je do 1979. sjedio uvijek na istom mjestu na Starom placu, a sada je već gotovo četiri desetljeća na istoj sjedalici poljudskog stadiona.
Ludilo na Starom placu
– Prvi sam put Hajduk gledao 1945., na Starom placu protiv ruskog CSKA. Imao sam 11 godina, sjećam se kako nas je sudac pokrao, no to nije bilo čudno jer je sudio Rus! Izgubili smo 0:2, ali tu utakmicu neću nikada zaboraviti, jer tada se rodila ljubav koja traje i danas. U gotovo 60 godina propustio sam samo nekoliko domaćih utakmica, i to kada sam bio u vojsci, te kada sam bio bolestan – govori nam Špiro dok sjedimo na Starom placu, stadionu na kojem se odigralo toliko velikih utakmica Hajduka, sve do 1979. kada je otvoren Poljud. – Nekad se na Stari plac znalo natiskati 30.000 ljudi, što je bila ogromna brojka budući da je Split tada imao 50.000 stanovnika. U to vrijeme mi Splićani imali smo samo Hajduk i četiri kina. To su bile jedine mogućnosti za izlazak, za druženje. Ma i svaki trening Hajduka bio je događaj, uvijek bi se skupilo po 2000 ljudi. Frane Matošić tada je svima nama bio Bog. Iako se on uopće nije tako ponašao, bio je sasvim normalan, odzdravljao je baš svakome na ulici. Ti svi dečki igrali su sa srcem, a paralelno uz igranje u Hajduku radili su u raznim poduzećima. Jedino što su od kluba dobili je meso, da bolje mogu trčati – prisjetio se Špiro tih romantičnih vremena Hajduka s kraja 40-ih i početka 50-ih. A iz tih vremena mu je i najdraža utakmica. – Bila je 1950., igrali smo protiv Crvene zvezde odlučujuću utakmicu za naslov prvaka. Pobijedili smo 2:1, bila je to neviđena fešta, cijeli grad je slavio – prepričao nam je Špiro te dodao: – Tog dana osnovana je i Torcida, a uoči utakmice tiskali smo zastavice Hajduka, no ljudi iz režima poludjeli su kada su shvatili da je grb bez crvene zvijezde. Zbog toga su neki završili i u zatvoru. Ma ljudi iz države su poludjeli, povrijedio ih je miting pri osnivanju Torcide. Mislili su da su mitinzi rezervirani samo za režim. Posebno se Špiro sjeća i zlatnih 70-ih, kada su splitski bili osvojili pet uzastopnih kupova, a tih 70-ih osvojeno je i čak pet naslova prvaka Jugoslavije. – Braća Zlatko i Zoran Vujović,
Jurica Jerković, Frfa Mužinić, Ivica Šurjak... Uh, kakvi su to igrači bili, bolju generaciju nikada nismo imali. A na klupi je bio naš najbolji trener ikada, Tomislav Ivić – prisjetio se Milevčić, te dodao: – Nažalost, danas je naših domaćih puno premalo. A volio bih i da je u upravi više ljudi koji govore splitski. Eto, ja sam legenda među navijačima, moje ime je otisnuto i među najvećim navijačima na spomeniku kod ulaza u Poljud, no prije šest mjeseci nisu me pustili u klub jer me nitko nije prepoznao. Klub je uvijek iznad svih, a uprave i igrači su prolazni – kaže Špiro.
Mladi su u butnu zbog HNS-a
Kako vam se čine današnji navijači Hajduka? – Hajduk i danas ima uvjerljivo najprivrženije navijače u Hrvatskoj i šire, današnje mlade navijače najviše pokreće bunt, inat, borba za pravdu u HNL-u. Ali mislim da više nema onakve pripadnosti Hajduku kao nekada. Vjerojatno je razlog i ta činjenica što imamo jako malo domaćih igrača – zaključio je Špiro, inače profesor povijesti po struci. Špiro je predstavnik stare generacije navijača, no ljubav prema Hajduku izražena je i kod mladih Splićana. Pred osnovnom školom Marjan nekoliko dječaka s majicama Hajduka. – Hajduk je ljubav. Učlanili su me čim sam se rodija, doma su me odmah učili kako se voli Hajduk. Na utakmice idem otkad sam prohodao – rekao nam je 12-godišnji Tome. Njegovi prijatelji iz razreda, također idu na utakmice, i to na sjever! – Ma ne bojimo se, idemo na sjever od 10. godine. Nekad bude malo frke, ali onda se maknemo u stranu. Mame se boje kad idemo na tekmu, ali mi ne – kažu dečki. Hajdukom su jednako fascinirane i splitske osnovnoškolke, pokazao nam je to razgovor s četiri djevojčice iz ŽNK Marjan. Imaju od 12 do 14 godina, vlasnice su članskih iskaznica Hajduka, a i one idu već na sjevernu tribinu. – Tamo je navijanje najbolje, zato idemo nas sjever. Ma dečki nas uvijek paze, a držimo se dalje od baklji – kaže Antonela Torlak, inače golmanica ŽNK Marjan kojoj je uzor Karlo Letica. – Nadam se da neće u Real, nek ostane što dulje na Poljudu – dodaje Antonela. Na pitanje tko je njima najbolji igrač, Eli Smoljanović, Lucija Radman Livaja i Ana Marija Karaman uglas kažu: – Toma Bašić! A zašto toliko volite Hajduk? – Zato što ima najbolje navijače i najveću povijest! Na utakmice idemo s prijateljicama i prijateljima, čini nas sretnim kad smo na tribini i navijamo za Hajduk. Imamo i članske iskaznice – zaključuju simpatične cure. Kad slušate s kojim zanosom i žarom te mlade djevojke pričaju o Hajduku, onda shvatite grafit na ulazu u grad: “Ljubav, a ne đir”.
Navijamo za Hajduk jer nas to čini sretnima – rekle su uglas djevojčice od 12 do 14 godina