Ženu možeš zamijeniti, ali Hajduk nikada!

U kafiću na splitskoj rivi za stolom skupina 60-godišnjaka, tema Hajduk. Predstavljam se i kažem da sam iz Zagreba. Malo me mrko pogledaju, ali čim kažem da simpatiziram Hajduk i njihovu privrženost klubu i borbu za pravdu, pozovu me da sjednem s njima. “Uzet ćemo vam titulu ove sezone”, spremno me dočeka prvi još dok nisam uspio ni sjesti. – Ne nama, nego Rijeci, oni su prvaci. Pa bio bi i red, velik ste klub, a dugo ste bez titule – odgovorim mu. – Sinko, ne veliki, nego najveći. Na ovim prostorima, ali i puno šire – kaže mi Jere, najglasniji za stolom. Pitam ih zbog čega je Hajduk veći klub od Dinama? – Imate li bolju publiku od nas? Nemate! Jeste li ikada imali boljih trenera od Tomislava Ivića ili Biće Mladinića? Jeste li imali boljeg igrača od Bajde Vukasa? A boljeg golmana od Vladimira Beare? Slegnem ramenima i kimnem da su u pravu. Možda sam i imao nekih elemenata za borbu, Kup velesajamskih gradova naprimjer, ili trenerskog velikana Branka Zebeca koji je kasnije osvajao titule i s Bayernom, no pobjedu protiv petorice zagriženih hajdukovaca ionako ne bih izvojevao. – Imamo puno više titula iz doba Jugoslavije, jedino što Dinamo ima je više titula u HNL-u, ali znate kako ste većinu osvojili – nabrajali su dalje dečki. Je li vam važniji Hajduk ili žena, prekidam ih... – Ženija sam se dvaput, ima san milijun žena u životu. A klub imam samo jedan otkad sam se rodio i tako će ostat zauvik. Eto, pa ti zaključi tko je važniji, žena ili Hajduk. A otkrili su mi i da je Hajduk 1944. bio sudionik najposjećenijeg sportskog događaja u Drugom svjetskom, kada je utakmicu splitske momčadi protiv britanskih vojnika u Bariju gledalo više od 50.000 ljudi! (kl)