‘Furtimaši’ žele mijenjati i vlast i način življenja; Crkva i država trebaju biti jedno
Analiza
vakako to nije bio „politički antidogađaj“ili „nevažno istanbuliranje“, kako lakonski ističu neki komentatori. Suprotno od toga: zbila se „pucnjava za pamćenje“. U kulturno-političkom sukobu oko ratifikacije Istanbulske konvencije, koji je punih mjesec i po izazivao najveću pažnju naše javnosti, različite organizacije i osobe borile su se u dvoranama institucija i na ulicama/trgovima, posredstvom raznovrsnih medija i u neposrednim kontaktima, udarajući iznad i ispod pojasa… Naposljetku je Sabor i više nego dvotrećinskom većinom (u glasovanju 13. travnja 110 zastupnika je bilo za, 30 protiv, a dvojica suzdržana) ratificirao navedenu Konvenciju. Saga o tom i – posebno – takvom konfliktu pak nije okončana. „Još uvijek se dimi, omamljivo je“, kako u za društvene traume kod nas znakovitoj pjesmi „Na zapadu“iz 2007. poručuje bend Jinx (po naški: baksuz). Riječ je ponajviše o tome da s obje strane kulturne i političke bojišnice „nitko nikog ne razumije“. Zagovaratelji ratifikacije Konvencije ustvari uglavnom ne shvaćaju zbog čega su se protivnici uopće (po)bunili; gnušajući se „rodne ideologije“, ti buntovnici pak ne razumiju razloge suparničke strane, a mnogi od njih ni poziciju koju podržavaju s obzirom na to da nisu ni pročitali taj međunarodni ugovor koji se odnosi na sprečavanje nasilja nad ženama i u obitelji, a ne na „rodnu ideologiju“. Za vrijeme konflikta često su kao udarni argumenti korištene poruke koje imaju religijski autoritet. Uz ostale, i misao Isusa: „Podajte caru carevo, a Bogu Božje!“(Mt, 22), kojom je on, pokazujući sliku i natpis na kovanici, odgovorio na provokativno pitanje farizeja je li (vjerski) dopušteno caru davati porez. Već dugo vremena se u demokratskim zemljama ta poruka u znatnom dijelu javnosti shvaća kao vrhunsko obrazloženje za odvojenost politike države i Crkve. I to odvojenost koja je blagotvorna i za „cara“i za „Boga“, a svakako i društvo kojim valja upravljati prema kriterijima istine i razuma…
Zid odvojenosti
U političkoj tradiciji separacija između ta dva ključna područja službeno traje od pisma Thomasa Jeffersona Udruženju baptista iz Danburyja iz 1802. godine. U njemu treći predsjednik SAD-a i glavni autor Deklaracije o nezavisnosti, interpretirajući prvi amandman na Ustav te zemlje, argumentira potrebu za „zidom odvojenosti“između Crkve i države. Stvarna ili potencijalna korist, i to velika, od navedene misli Isusa je u modernoj povijesti zemalja zapada pripala ne samo (vladajućim) političarima i svećenicima nego i običnim građanima. S druge strane moguće je ustanoviti, eto i u posljednjim zbivanjima kod nas, znatne štete za sve tri vrste aktera. One posebno nastanu slijedom tegobnih okolnosti u kojima, uz pomoć ovih ili onih gorljivih aktivista, Crkva pokuša ozbiljno zadirati u prostore i poslove vlasti. U kompleksnoj stvarnosti zbiva se ovo: car nastoji dobiti carevo, Bog ono Božje, a ljudi ljudsko. S obzirom na to da sam građanin, još k tomu politolog, shvaćam da je nakon sukoba vezanoga za ratifikaciju Istanbulske konvencije demokratski izabranoj i legitimnoj državnoj vlasti („caru“) došlo u ruke ono što joj i pripada, poglavito jer su prema Ustavu Republike Hrvatske (članak 41.) sve vjerske zajednice odvojene od države. Kao agnostik, dakle čovjek koji se poput Alberta Camusa samoodređuje „nisam ni vjernik ni ateist“odnosno u pogledu vjere i religije sumnja u sve i sva, nisam u stanju ocijeniti što je od transakcije vezane za Konvenciju Vijeća Europe o sprečavanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji pripalo Crkvi („Bogu“). Ipak u vezi s posljednjim pretpostavljam: ako pak u bilo kojem obliku On ili Ona (skeptičan sam i prema tome da Svevišnji nužno muškarac) u nekom obliku postoji, sklon(a) je svakoj akciji ljudi i država te međunarodnih saveza i organizacija koja može pridonijeti prevladavanju nasilja, poglavito nad ženama i djeci kao slabijima (Isus je poručio: „Zaista, kažem vam, ni meni niste učinili koliko niste učinili jednome od ovih najmanjih“, Mt, 25, 45). A o interakcijama vezanima za konflikt oko ratifikacije Konvencije kod nas kao sociolog imam obavezu svoj uvid izložiti drugima, jer me je profesor s poslijediplomskog studija iz sociologije religije Đuro Šušnjić poučio kako „sociolog mora uzeti skalpel i zasjeći, pa što bude“. Ovdje pokušavam ukratko analizirati osnovna obilježja političke komunikacije kao ključne dimenzije sukoba oko ratifikacije Istanbulske konvencije. Prvo, ustvrđujem kako je komuniciranje mnogih istaknutih političara, predvodnika nevladinih organizacija i drugih aktera u vezi s tom ratifikacijom bilo dominantno obilježeno porukama isključivosti i prijezira prema drugačije mislećima, koje polariziraju društvo. Krik i bijes izbijao je najviše od protivnika ratifikacije: pismima i drugim sredstvima proklinjalo se zastupnice i njihovu djecu ako one dignu ruku za prihvaćanje toga međunarodnog ugovora; verbalno se sotoniziralo autore i pobornike Konvencije, primjerice da je ona „đavolje djelo“kao što je 10. ožujka na jednom portalu učinio profesor medicine Matko Marušić; izvjesni svećenici prijetili su kako će takvima narodnim predstavnicima oduzeti pravo na pričest dok se ne pokaju za svoj „sramotni čin“; Ivan Miklenić je u uredničkom komentaru „Glasa Koncila“(25. ožujka) vezano za ratificiranje Konvencije čak zapitao je li moguće da HDZ kao stranka koja je stvarala suvremenu neovisnu Hrvatsku „želi otvoriti vrata novomu totalitarizmu koji ima naum izbrisati hrvatsku kulturu, monoteističke religije i hrvatski narod?“S druge strane, u nekim medijima, posebno portalima, etiketiralo se sve protivnike ratifikacije da su „primitivci“, „srednjovjekovni nazadnjaci“i slično, ne uzimajući u obzir da u demokraciji građani bez razlike imaju pravo na slobodno izražavanje svoga stava o javnim pitanjima. Sljedeća oznaka komunikacije u vezi s Istanbulskom konvencijom je povezivanje stava protiv ratifikacije toga međunarodnoga ugovora sa zagovaranjem ekskluzivnoga domoljublja. I to one vrste koja je u prvoj polovini prošloga stoljeća bila karakteristična za „furtimaše“(nacionalistički desničari su taj nadimak, koji je izveden iz riječi „kradom“, dobili kada se J. J. Strossmayer ogradio od njihove politike). Njihovo domoljublje bilo je već u to vrijeme bitno drukčije od (shvaćanja) patriotizma koji su zagovarali braća Radić i drugi vodeći ljudi HSS-a kao u većem dijelu toga razdoblja najomiljenije stranke u Hrvatskoj. Klerikalističko domoljublje bilo je određeno pristupom da su „pravi“Hrvati samo aktivni vjernici koji su povezani s hijerarhijom Katoličke crkve i zagovaraju rigidno tradicionalistički pogled na politiku i društvo. I u suvremenom političkom životu zagovaranje takvoga domoljublja je obilježeno populizmom, tj. pozivanjem na interese naroda u cjelini i prozivanjem „odnarođene“političke elite koja se „prodala“Europskoj uniji, što je itekako došlo do izražaja u posljednjim prosvjedima. Pri tome se kao dodatni argument koristio Domovinski rat: neke čelne osobe iz braniteljskih udruga i desničarskih organizacija su u govorima na skupovima i drugim načinima pokušavale legitimirati protivljenje Konvenciji i oružanim sukobom koji se završio prije 23 godine, zanemarujući da su u njemu kao branitelji sudjelovali građani različitih religijskih i političkih opredjeljenja te svjetonazora. Kako je prije nekoliko dana upozorio Marko Vučetić, filozof i teolog te zastupnik Mosta, „desni populisti ostrašćuju svoj narod i za to primaju plaću“. Treće obilježje te komunikacije je njezino rabljenje u cilju promjene vodstva i politike vladajuće stranke. Osobito su na skupovima bile brojne poruke protiv Andreja Plenkovića, HDZ-a