Je li Hrvatima kraj Drugog svjetskog rata Dan pobjede ili dan kapitulacije

Ako je pobjeda nad nacizmom odredila demokratsku budućnost Europe, onda nema razloga da se Hrvatska ne uključi i u tu prošlost i u takvu budućnost

opravci koje je na hrvatskoj političkoj prošlosti učinilo Kusićevo vijeće doživljava sudbinu svih servisnih intervencija na trošnim instalacijama – drže vodu dok majstori ne odu! Neraščišćena povijest curi i dalje kroz sve državne rupe, potapajući u utrobi društva i ono malo dobroga duha koji je izišao iz konklave Plenkovićevih kardinala. Poslije njihova dugog vijećanja, ništa se u političkome životu bitnije nije dogodilo: ista je meta, isto odstojanje od sporne i osporavane prošlosti. U Jasenovac, na mjesto najvećeg ratnog zločina, dolaze i ove godine tri političke kolone, što je loša (pre)poruka o stanju svijesti u zemlji: propisana fakultativna primjena ustaškoga pozdrava nije imala alkemijski učinak da sve žrtve toga logora svrsta pod istu službenu zastavu; dvije trećine ni pod kojim uvjetima ne pristaju biti „za dom spremne“! Tako je bilo prije, tako je i sada: nije to stvar Komisije, ona je manje-više časno učinila što je mogla, i koliko je mogla; prije je to stvar atmosfere u kojoj mrtvi opterećuju žive. Hrvatski povijesni problemi opet bi se mogli sliti i u Bleiburg, drugo veliko amblematsko stratište s kraja rata, ako ih ne spriječe austrijske vlasti, sudeći po oštroj retorici, koja otuda obično dolazi iz prazne puške. A Hrvatski sabor, na sve to, produljuje dosadašnju domobransku politiku bojkota Dana pobjede, u velikoj brizi da se ne bi morao braniti da poslije „rodne ideologije“obnavlja i komunističku ideologiju! Kad bi se stvarno radilo o tome da se tim putem švercaju propale politike jugoslavenstva i komunizma, nitko našim vrlim vlastima ne bi mogao ništa predbacivati da peru ruke od zaostalih šporkica. Neka se povijest vraća kao farsa, neka kao tragedija; Hrvatskoj bi se prošlost osvećivala u oba izdanja, kad bi joj netko nepromišljeno otvarao ulazna vrata. U strahu od prošlosti Hrvati ili zatvaraju oči da ne vide ono što je stvarno bilo ili dobivaju velike oči pa u crno-bijelome svijetu poraća vide ono čega nema. Kad je o vlastitoj povijesti riječ, dva Hrvata obično dijele tri mišljenja. Treba (li) biti realan: nije lako prolaziti kroz labirinte prošlosti između mina u glavi i bombi u srcu! I demokratska Europa, kojoj Hrvatska pripada i formalno i moralno, ima svoju memoriju, ali nema hrvatske komplekse: za nju je završetkom rata počela nova era demokratske obnove, pa je vrijednosti antifašizma i slobode mogla spojiti u jedinstvenu vrijednost ujedinjene Europe. S jednim valja biti načistu: Dan pobjede nije isto za narode kojima je time trajno vraćena sloboda i za narode kojima je sutradan počela nova nesloboda. Ali, slobode ne bi bilo ni za jedne, ni za druge, ni trenutačne slobode, ni slobode sa zadrškom, da nacizam i fašizam nisu bili poraženi, najprije vojnički, a potom i politički i duhovno. Dan pobjede izražava najprije i najviše vojni poraz i kraj nacizma; što je sve još trebalo učiniti, osobito na intelektualnom i umjetničkom planu, najbolje znaju Nijemci: oni su prošli katarzu, da se očiste od vlastite (zločinačke) prošlosti, s kojom je Hitler zatrovao Goetheovu naciju.

Djeca partizana i ustaša

Filozof Karl Jaspers dao je najbolju kratku dijagnozu o suštini poraženog režima: „Nacistička država po prirodi je zločinačka. Njezin je plan genocid, bespravlje“. Zrela društva i ozbiljne države znaju držati ravnotežu između Zla, koje su porazile, i Dobra, s kojim su pobijedile. Slično Hrvatskoj, Francuska je prošla i zlo okupacije i kvislinške vlasti u ratu, i pritiske za revanšom i osvetom, koje su u oslobođenoj državi dolazile od KP, kao najjače političke stranke i nositelja pokreta otpora u zemlji. No, za razliku od Hrvatske (Jugoslavije), Francuska s oslobođenjem nije izgubila slobodu, francuski komunisti, kad su sudjelovali u vlasti, bili su dio demokratskoga pejzaža zemlje, bez obzira na njihovu ideološku isključivost. Povjesničarka i psihoanalitičarka Elisabeth Roudinesco javno se buni kad se „u isti plan stavljaju pokret otpora i kolaboracija“. „Komunistička partija bila je staljinistička, ali je bila velika partija pokreta otpora“! Francuska država godišnje slavi tri politička praznika: pad Bastille (tj. Revoluciju), Primirje na kraju Prvog svjetskog rata i Dan pobjede nad nacizmom i završetak Drugog svjetskog rata. Svakome je jasno što Francuzi slave svakoga 8. svibnja – poraz nacizma u Europi kao svoju pobjedu. Hrvatskoj se, poslije svega, ponavlja usud da ne može, ili ne zna, završiti rat, gubeći se i dalje oko toga je li u ratu pobijedila, što bi uzdizalo antifašističke pobjednike, ili je izgubila rat, što bi moglo hraniti staru ili novu nostalgiju za gubitnicima. Povijest pobjednika govori jedno; sjećanja poraženih drugo. Prije bi se moglo očekivati da će se zemlje koje nisu bogzna čime pridonijele pobjedi nad fašizmom gurati nezasluženo među pobjednike; samo Hrvatska bježi od zaslužene pobjedničke časti, iako je, razmjerno svojoj veličini, imala više divizija nego ijedna druga zemlja u Europi. Nije jasno što time dobiva; jasnije je što gubi. Braneći svojedobno Hrvatsku od kampanje da obnavlja ustaštvo, Alain Finkielkraut tumačio je da agresori opravdavaju agresiju kao „čin legitimne obrane“, s parolom „jednom ustaša, uvijek ustaša“, a američki sociolog Tom Cushman da Zapad zbog predrasude o Hrvatima kao „genocidnom narodu“teško priznaje Hrvatima ono što je priznao Bošnjacima – da su žrtve agresije. Skrivajući svoj antifašizam, umjesto da ga oslobađaju i uzdižu na rang vrijednosti, hrvatske vlasti pogoduju i dalje interpretacijama ratne prošlosti na štetu Hrvata. Teško političko pitanje o hrvatskoj ratnoj prošlosti i poraću moglo bi se jednostavno riješiti da se najviše institucije hrvatske države odrede da je Hrvatska pobijedila kad je pobijedila i Europa (s tadašnjom Rusijom), a da nije izgubila kad su poražene Italija i Njemačka. Povijesne činjenice i njihova politička obrada teško kod nas idu ruku pod ruku: kako priznati hrvatsku pobjedu nad fašizmom, a da to ne bude pohvala antifašizmu i priznanje komunistima, koji su ga vodili, i njihovu vođi, koji je stajao na čelu (i jedini u cijeloj Europi proveo rat sa svojim borcima). Titov pokret otpora bio je pretežno hrvatski (s jakom ulogom hrvatskih Srba u njemu), uživao je vojnu i političku podršku zapadnih saveznika (i Rusije), kao jedina snaga koja se u Jugoslaviji i u Hrvatskoj borila protiv nacizma. Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman nije htio odbaciti partizana u sebi, ali je priznavao nepartizana u drugome. U njegovoj viziji – i verziji – pomirenja bilo je prostora i za djecu partizana i za djecu ustaša, i to je držalo vodu sve dok bolesne emocije nisu stale potiskivati zdravu politiku. Osnivač HDZ-a i utemeljitelj današnje Hrvatske nije raščistio temeljne kontradikcije između državnika koji je sam bio svjestan da državu može izgraditi samo na vrijednostima europskoga antifašizma i političara koji se udvarao različitim strujama u svome pokretu koje su imale drukčiju vrijednosnu ljestvicu. Ne može se drukčije objasniti to što je Tuđman „stavio“antifašizam u Ustav kao jedno od izvorišta hrvatske države, a istodobno sasvim izbrisao Dan pobjede, čak