‘Divljao sam i tražio pomoć u borbi protiv autizma svog sina’

Sve više djece pati od autizam, a tvrdnja ‘ne znamo što ga uzrokuje, ali to nisu cjepiva’, nelogična je. Treba dalje istraživati jer gubitak povjerenja u medicinu najgore je što se može dogoditi

Nije tu riječ o gripi. Ni o vodenim kozicama. Ničemu izlječivome. Ili barem ne do kraja. Autizam je poremećaj koji danas pogađa sve veći broj djece. Rijetko će se takvi slučajevi naći u javnosti, sve slično tome kod nas se smatra prije svega obiteljskom stvari u koju se nitko drugi ne treba petljati. Ali, ako je tako, imaš li uopće šanse da utakmicu s autizmom završiš barem neriješeno? Nemaš, zaključio je Dalibor Talajić, jedan od naših najboljih strip-crtača čijeg je sina pogodio poremećaj za koji znanost još ne zna čime je uzrokovan. Upravo ovog tjedna izašla je njegova knjiga “Most ponad burne rijeke”, svojevrstan dnevnički zapis o svemu što jedan roditelj prolazi u takvoj situaciji. I traženju metode koja će napokon donijeti ključni pomak. A koju je napokon pronašao ne tako daleko, u Beogradu. – Da ga vidite danas, mislili biste da je stranac, ne govori najbolje hrvatski. On nema nikakve veze s onim što je bilo na početku terapije i to su rezultati ABA metode. Ne kažem da je svi moraju koristiti, ali to je jedina znanstveno priznata metoda koja daje rezultate, koju u Americi čak pokrivaju i osiguravajuća društva. ABA je najzahtjevnija i najstroža, ali zato što si postavlja najviše ciljeve. Ako se odustane na prvoj prepreci, onda dijete pobjeđuje. To su situacije u kojoj ja tražim da se sjedi mirno nekoliko sati. Bacakat će se i buniti, ali ja na tome inzistiram i moram u tome uspjeti. Realno, to je okrutnost – jedna majka primjerice djetetu nije davala vode sve dok nije postigla da je samo zatraži. A kada je i zatražilo, morala je biti sigurna misli li doista pa mu je dala nešto drugo umjesto vode – kaže Talajić. Više je razloga zašto je crtač koji radi za Marvel i DC Comics napisao ovu knjigu. U uvodu piše da je na nagovor profesorice Ane Dembitz počeo voditi dnevnik o tome što se zbiva. To je teško opisati, svjedoči ukratko. – Sve dok nisam nabasao na ABA metodu, ta je bilješka upravo dnevnička, ona bilježi svaki pomak, svaku promjenu, svaki korak unatrag, pokušavajući pronaći razlog zašto. To bilježenje bilo je donekle instinktivno. Došlo je u sraz s mojom prirodom, ja sam storyteller, pripovjedač, stjecajem okolnosti crtam stripove i pripovijedam slikama. Taj dnevnik nije striktno dnevnik, nego spontano kretanje u dokumentiranje mojih osjećaja i mojeg divljanja i pokušaja pronalaženja vlastitog puta i unutarnje ravnoteže. I onda je ispala knjiga. Moj izdavač Beletra kaže kako je to prva takva “muška” knjiga – kaže Talajić. Doista, ne znamo za knjigu o autizmu ovakve vrste. Medicinske da, ovakve osobne, ne. Zato odluka o nečemu ovakvom nije bila laka. – To je dilema koja je dugo trajala. Ja jesam pisao, i to pisanje bilo je moje utočište, i emotivno i mentalno, dok bih pisao sređivao bih misli, pretpostavljao kako će biti dalje. Međutim, knjiga, njezin kraj, koincidira s pronalaskom vrlo konkretnog terapijskog smjera. Tu knjiga zapravo i završava, ona dokumentira divljanje i traženje, skupljanje pomoći, sve sinovljeve terapeute i ljude dobre volje, vojske navijača koja će ga energetski gurati naprijed. Kada je knjiga napisana, ona je napisana, nema nastavka. Ali dosta sam dvojio trebam li je objaviti ili ne. Nemam problem sa sramom, nelagodom. Treba izaći u javnost jer je problem akutan, sve je veći, takve djece ima sve više. Ta moja filozofija da sve izložim javno ne bih li, dajući informaciju, neku informaciju dobio natrag, prevagnula je da se knjiga ipak i objavi. Ona jest intimni prikaz života, ali s druge strane, kakav drukčiji može i biti. Govori i o tome kako ja kao otac sve što jesam, u svakom svom segmentu upirem u taj problem. I to je jedini ispravan put, da treba biti iskren prvo prema sebi – otvoren je Talajić.

Neki nemaju sreće

Za njega, svi takvi problemi moraju biti javni jer jedino će tako netko reagirati, tek kada se skupi kritična masa ljudi koji o takvim stvarima govore javno, nešto će krenuti nabolje u našem društvu. – Spomenuo sam profesoricu Dembitz, tu i profesorica Tamara Prcaić i pedijatrica dr. Diana Puževski, koje sam gotovo svakodnevno maltretirao što svojim pitanjima što svojim viđenjima problema, a koje su imale strpljenja za mene i mog sina. Neki nemaju sreće, a ja sam je imao jer sam nabasao na konkretne ljude koji su bili voljni pomoći, a i voljni mijenjati sebe. I pri tome ne skrivam da mi je pomoglo moje prezime, činjenica da sam sin gospođe koja se zove Ljiljana Molnar Talajić. Profesorica Prcaić prvo je vrijeme išla sa mnom u Beograd kod mr. sc. Daniele Helc da se informira o toj radnoj metodi. Takvi su ljudi rijetki. Danas je nešto malo bolje, no tada nije bilo baš apsolutno ničeg, nikakve pomoći – otkriva naš