‘Svakom građan 4000 kriptoku i dug dvije treć blokiranih Hrv bit će otplaće
Bit je to informatičkog modela koji je profesor i donedavni dekan split Ekonomskog fakulteta Željko Garač bi se, tvrdi, jedni riješili duga, drugi k proizvod ili uslugu koju inače ne bi m a ni državni proračun ne bi trpio
B lokirane račune u Hrvatskoj ima oko 325 tisuća građana, a njihov je ukupni dug veći od 40 milijarde kuna. Premijer Plenković na sjednici Vlade sredinom ožujka potvrdio je da njegov kabinet priprema zakonske promjene kojima će pomoći blokiranim građanima, ali tim obećanjima Udruga „Blokirani“ne vjeruje, a ne vjeruje ni Željko Garača, profesor i u prethodnom mandatu dekan Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Splitu. Stoga je profesor Garača osmislio i računalnom simulacijom provjerio model kojim bi blokade bilo oslobođeno oko dvije trećine blokiranih građana, a ukupni dug bio bi više nego prepolovljen. Inspiraciju i poticaj profesor Garača našao je i u suvremenim informatičkim tehnologijama blockchainu i kriptovalutama, a učinkovitost svojega modela demonstrirao je s pomoću sistem-dinamičkog računalnog modela koje proučava i primjenjuje već desetljećima. – U zadnjih nekoliko mjeseci pitanje blokiranih građana postalo je prvorazredna politička i društvena tema – kaže Željko Garača. – No, ja sam od početka bio protiv toga da se dužnicima dug jednostavno oprosti jer to ne bi bila dobra poruka, a ne bi bilo dobro ni za vjerovnike: nije u redu svaliti nečije probleme na tuđa leđa bez obzira na to tko je kriv za te probleme. Također, vodio sam se načelima da rješavanje blokada ne smije ni na koji način ugroziti državni proračun, ne smije prouzročiti njegov deficit niti smije povećati javni dug. Imajući sve to na umu razradio sam koncept po kojem bi se dio problema starih dugova i blokada mogao riješiti tako da hrvatsko Ministarstvo financija emitira svojevrsnu kriptovalutu – objašnjava Garača. Za profesora Garaču golem broj blokiranih građana, kao i golem iznos njihova akumuliranog duga, nije samo socijalni i politički problem nego i ekonomski. – On blokira niz gospodarskih resursa i sputava mogući rast. Blokirani građani ne sudjeluju u potrošnji, vjerojatno rade na crno pa ne plaćaju porez, ne mogu dizati kredite... To nije samo problem pojedinaca nego i države koja se mora brinuti o svojim građanima – kaže. No kako je Željko Garača inspiraciju našao u kriptovalutama i blockchain tehnologiji? – Najprije sam smislio sustav i vidio kako bi on mogao djelovati, a tada sam zaključio da mi nedostaje neki financijski instrument, poput obveznice ili blagajničkog zapisa koji bi u takvom sustavu mogao funkcionirati – objašnjava profesor. – Međutim, svaki od poznatih financijskih instrumenata ima određene nedostatke koji su rušili cijeli zamišljeni sustav. Tako sam došao na kriptovalutu, digitalnu, virtualnu vrijednosnicu koja je pod kontrolom računalnog algoritma, i koju sam nazvao „kriptokuna“. Glavna prednost kriptovaluta je da one nisu regulirane pa ako ćemo donijeti zakon kojim ćemo problem blokiranih riješiti s pomoću kriptokune, a on neće biti u koliziji ni s kojim drugim zakonom.
Pun hotel u zimskom periodu
Nositelj projekta koji je prof. Garača zamislio i računalno provjerio bilo bi Ministarstvo financija „jer tu je riječ o porezima, proračunu i javnom dugu, a ne financijskom sustavu za koji je nadležna Hrvatska narodna banka“. Pritom, Garačin je koncept „da to bude posve izolirani sustav koji neće remetiti uobičajene financijske tokove i ugrožavati redoviti financijski poredak“. No, kriptokune, „računalni novac“pod kontrolom softvera, ne bi primili samo blokirani, nego svi hrvatski građani s prebivalištem na tlu Republike Hrvatske na neki prethodni dan. – Zašto svi građani, i odrasli i djeca, i zaposleni i nezaposleni, i blokirani i neblokirani? To znači poštovanje ustavnog načela ravnopravnosti – kaže Željko Garača. – S druge strane – kaže splitski sveučilišni doktor ekonomskih znanosti – računam da će jednu takvu mjeru građani i kreatori politika puno lakše prihvatiti budu li svi stanovnici od nje imali stanovitu korist: jedni će se riješiti duga, a drugi će moći kupiti neki proizvod ili uslugu koju inače ne bi mogli platiti. Osim toga, kriptokune ne smiju izazvati porast inflacije i ne smiju potiskivati potrošnju kuna. Time sam se želio odmaknuti od Friedmanove ideje „helikopterskog novca“: premda na prvi pogled to može izgledati kao da država dijeli neki novac, ovo nije ni blizu „helikopterskom novcu“jer kriptokunama bi se moglo plaćati samo pod strogo određenim i kontroliranim uvjetima. Nakon što smo saznali njegove motive i upoznali načela njegova prijedloga, nameće se pitanje kako bi Garačine „kriptokune“namijenjene smanjivanju prezaduženosti i blokada građana funkcionirale u praksi. – Moja je osnovna ideja da Ministarstvo financija emitira svoju novu vrijednosnicu u kriptokunama i da svakom građaninu na njegov račun upiše, recimo, kriptokune u vrijednosti četiri tisuće kuna. To je otprilike u ukupnoj vrijednosti 16 milijardi kuna. Vrijednosnice blokiranih građana odmah bi se prebacivale na račune njihovih vjerovnika i oslobađale bi te građane blokade u tom iznosu. I oni koji nisu blokirani mogli bi svoje kriptokune bez poreza pokloniti nekome blokiranom i tako dodatno smanjiti iznos njihova duga ili ih izvući iz blokade. Tako smo velikim dijelom riješili problem blokiranih, ali smo ga prebacili na vjerovnike. Oni su dobili kriptokune, a što će s njima? Država bi od vjerovnika otkupila sve kriptokune „redovnim“kunama u punom nominalnom iznosu svega što u neplaćenom dugu predstavlja porez. A onaj dio koji čini „supstanciju“potraživanja, država bi od vjerovnika otkupila po umanjenoj vrijednosti, ovisno o skupini u koju bi bili razvrstani, po 30, 40 ili 50 posto nominalne vrijednosti. Sve kriptokune država bi se obvezala otkupiti za 10 posto nominale, a kriptokune koje bi otkupila država bi odmah i poništila. No kakvog to ima smisla? Zašto bi to država činila, trošila svoje teško stečene „prave“
kune na izmišljene, virtualne, računalne kriptokune? Kriptokunama bi vjerovnici, kao i svi drugi građani kojima one ne bi odmah otišle na podmirivanje duga i skidanje blokada, mogli plaćati samo određene proizvode i usluge, isključivo one koji dolaze iz inače neiskorištenih gospodarskih resursa, za kojima inače na tržištu nema redovne potražnje. – Nešto očito, što mi odmah pada na pamet – kaže profesor Garača – jest boravak u hotelima na hrvatskoj obali u zimskom razdoblju, kada inače većina tih hotela ne radi. Slični su i dobrotvorni koncerti... Evo kako bi to izgledalo i funkcioniralo, sasvim praktično. Građanin koji nije u blokadi dobije od države četiri tisuće kuna u kriptokunama, usred zime ode na vikend u hotel u Crikvenici i dva noćenja plati s dvije tisuće kriptokuna sa svojega računa u Ministarstvu financija. Hotelijer se potom obrati državi i kaže, ja sam u kategoriji neiskorištenih resursa, zbog potražnje za mojim uslugama tijekom zime morao sam zaposliti dodatne radnike. Država kaže, to je u redu, sad sve njihove poreze, doprinose, PDV za njihove usluge, možete kompenzirati kriptokunama koje ste primili. Dužni ste sto jedinica poreza i doprinosa, dajte mi sto kriptokuna, evo vama sto kuna, s tih sto kuna plaćate poreze i doprinose.
Multiplikator potrošnje
Na prvi pogled čini se da je država na gubitku jer neće ubrati poreze i doprinose u „pravim“kunama, no budući da je riječ o 40.000 postelja koje su izvan sezone ionako neiskorištene, država te poreze ionako ne bi ubrala pa ne može ni izgubiti nešto čega nema. A ono s čime profesor Garača zapravo računa jest takozvani multiplikator potrošnje: da će gost, kad je već u hotelu, na putovanje, izlaske, hranu i piće... trošiti i „prave“kune. Trošit će i oni koji su ostvarili dohodak pružajući nove usluge, trošit će i deblokirani kojima se oslobađa dohodak, a tada će i Ministarstvo financija ubrati poreze i doprinose koje inače, bez kriptokune, ne bi ubralo, i to osjetno više nego što će mu trebati da uz diskont iskupi sve kriptokune koje je emitirao. – Kada bih u jednoj rečenici morao iznijeti bit toga modela, rekao bih da Ministarstvo financija selektivno kreditira poduzetnike, u kombinaciji s poreznim rasterećenjem i djelomičnim otpisom dugova – kaže profesor Garača. – Te tri komponente uzajamno se nadopunjuju, ukupno rasterećenje blokiranih raspoređuje se na sve tri skupine, dužnike, vjerovnike i državu. Država se odriče dijela poreznih prihoda, vjerovnici se odriču dijela potraživanja, a proračunski izdaci koji nastaju nadoknađuju se iz dodatnih poreznih prihoda zbog dodatne gospodarske aktivnosti koje bez svega toga ne bi bilo. Profesor Garača i sam kaže da bi se kriptokuna kakvu je on zamislio uvelike razlikovala od danas već uobičajenih i rasprostranjenih kriptovaluta, dok bi blokchain tehnologija na kojoj bi se ona temeljila bila najjednostavnije vrste koja se naziva eng. proof of authority. Taj authority, „središnja vlast“koja bi s kriptokunom upravljala pomoću najjednostavnijeg „knjigovodstvenog“računalnog programa, bilo bi Ministarstvo financija. No zašto je Željko Garača uvjeren da bi se čitava ta operacija, osim blokiranim građanima, isplatila i državi, te da bi povećala ekonomsku aktivnost i bruto domaći proizvod? Željko Garača po temeljnom je obrazovanju informatičar, a glavni predmet njegova interesa već godinama su sistem dinamički modeli koji omogućavaju da se kompleksni, nelinearni i dinamički sustavi simuliraju s pomoću računala. A simulacija koju je proveo pokazala je Garači da bi njegov prijedlog, osim što bi oslobodio blokade dvije trećine blokiranih i prepolovio sada nenaplativi dug, Hrvatskoj u pet godina priskrbio i gotovo 40 milijardi kuna dodatnog BDP-a.