Priča o dva stadiona i hrvatskoj šutnji: Maksimir je napušteni hram religije koja umire. Poljude, izdrži!

Rod, ideologija, Istanbulska konvencija, Crkva, vitezovi, vjera, suverenost, narod, ustanak, svećenici, izdaja, neprijatelji, biskupi, nasilje, žene, kršćanski, nekršćanski, Božji zakoni, naravni zakoni, spol, mama, tata, obitelj i vjerojatno još ponešto riječi su koje ste u posljednjih mjesec-dva najviše puta mogli čuti. Izricane su u nevjerojatnim kontekstualnim kombinacijama i ako pogledate čega su se ticale možete slobodno zaključiti – ničega. Dominacija predivnog besmisla u kombinaciji s nadnaravnom snagom iracionalne emocije kontinuirano je stvarala retoriku imanentnu ranom srednjovjekovlju zbog čega će nas naši potomci jednog dana s pravom priupitati jesmo li bili normalni. Jasno, pod uvjetom da potomci iz naše autarkije nešto nauče, premda je potpuno moguće da, u duhu nacionalnog imbecilstva, ne samo nastave ovu raspravu, nego je dodatno pojačaju intenzitetom zaglušujućeg mirisa krvi. Jezik kojim se zaleglo čovjeku na njegov prsni koš i otežalo mu disanje do predinfarktnih simptoma potvrdilo je tezu Bogdana Bogdanovića kako je stara istina da svaka prijetnja slobodi čovjekovoj počinje uvijek i prije svega u domeni jezika. Bogdanović je preduhitrio teoretičare agresije smještajući početak nasilja tamo gdje i spada – ne na kolektiv, ne na naciju, ne na religiju, ne na božansko, nego na čovjeka. Da bi se mogao omasoviti zločin i iz njega graditi nacionalno herojstvo ili žrtvoslovje, on najprije mora biti implementiran na pojedincu. Tu, naravno, ako uvažimo jednu od najkretenskijih kovanica današnjice, onu o održivu razvoju (kao da razvoj može biti neodrživ), možemo govoriti o održivosti zločina. Održavanje strahova, prije svega egzistencijalnih, objektivna je hrana fašizmu iz čega se vraćamo na početak – na čovjeka i agresiju. Krug dramatične dinamike privida promjena u strogo kontroliranim uvjetima eksperimentiranja s društvom i nedorečenost vizije u sukobu nekoliko koncepata koji nas rastežu između vječnog blagostanja i planetarne kataklizme nije doba za povlačenje i šutnju, nego za upornu i glasnu borbu. U Hrvatskoj taj tektonski rasjed doživljavam kroz simboliku Maksimira i Poljuda. Nikad kao impregnirani dinamovac nisam pomislio da će se dogoditi to što se dogodilo, da je Maksimir, u koji se odlazilo da bi se vikalo ono o čemu se moralo šutjeti, postao zastrašujuće bezglasnom rupom, napuštenom ruševinom, moralnom i materijalnom, mjestom gdje je tišina postala zastrašujućom kletvom mirenju sa silom. Maksimir stoji usred hrvatske šume i šutnje, taj ugašeni vulkan prosvjeda i bunta, kraj kojeg se prolazi uz okretanje glave na drugu stranu da se u njemu ne bi vidio odraz nacionalnih propusta i narodne gluposti. U Maksimiru se više niti navija, niti se artikulira, ondje vlada topalovićevski obiteljska atmosfera, tu grobari trče počasni krug, u kazalištu zakartanih snova. Stadion je spomenik neznanom junaku, ali je tragično što se ne možemo ni tješiti da je neznani pao za slobodu. Kad jurite kraj maksimirskog zdanja kao da se sklanjate od ukletog dvorca prepunog duhova prošlosti i aveta sadašnjosti. Možda možete i čuti jeku vremena, ono „ima jedan čovjek čudan ime mu je Franjo Tuđman“, ili „mijenjaj ime Deanu, ne Dinamu“, ili „BBB bog i konjica...“, ili jednostavno „Dinamo, Dinamo!!“Do iznemoglosti. Napušten iznenada, poput majanskih gradova koje je progutala džungla, ali s razlikom što se točno zna razlog zašto je Maksimirska šuma „progutala“tribine, mjesto nogometne impresije sada je špilja socijalne depresije. Grobna tišina obrasta ruševine hrama religije koja nestaje. S druge strane, na moru, Poljud nije prestao s emitiranjem političke nekorektnosti. Ali može li navijačka emisija biti politički korektna, može li, ako je politički korektna, uopće i biti navijanje. Vic, duh i „bombardiranje“autoriteta navijačko je poslanje, rekao bih gotovo obveza jer nasilje na stadionima ne generira nasilje u društvu, već je nasilje u društvu generator stadionskih nereda. Zastava navodno Hrvatskog nogometnog saveza okrenuta naopako, poruke „Jakove, izdrži“performansi su koji bude nadu da stadionsko govorništvo još nije posve eutanazirano u Hrvata. Poljud se proziva, kažnjava, optužuje, a Poljud čini jedino što deklasirana masa može; uzvraća istom mjerom. Kazne u desecima tisuća kuna koje organizacija sumnjiva legitimiteta i nikakvog ugleda naplaćuje Poljudu krunski su svjedok nemoći kroćenja samosvijesti kad već ne možeš doseći idiličnu maksimirsku situaciju masovne evakuacije tribina. Huligani, nasilnici, orjunaši, etiketiraju se tribine da bi se utišala razgovjetnost koja s njih dolazi. Jasno, nisu tribine oličenje idile, ali nisu ni sam ponor pakla. One su svjedoci vremena. U glavnom gradu Hrvatske tako više nitko ne strepi od toga hoće li itko išta reći, a u gradu pod Marjanom pokret otpora kao da čeka vertikalnu artikulaciju, dosad lomljenu dilemom između nacije i pravde. Kao dinamovcu teško mi je čekati na poruke s Poljuda. Kao dinamovac sam sam za to kriv. I dok se sprema još jedan derbi bez značaja u ligi za koju nikoga više nije briga, Dalmacija povišću pritrujena i ostatak Hrvatske sadašnjošću otrovan vikat će i šutjet će o istim stvarima jednako uporno i jednako bez rezultata. Sve dotle dok se volja za promjenama s kolektiva ne svede na čovjeka i na točku u kojoj je, prema Bogdanoviću, sve i počelo – na jezik.

U Maksimiru je topalovićevski obiteljska atmosfera, tu grobari trče počasni krug. Na Poljudu deklasirana masa uzvraća udarac