Život pod Pelješkim mostom:
Ima nas devetero i ne znamo je li ovo Hrvatska ili BiH
Branko Mikulić ovdje je imao vikendicu, tada su političari imali privilegije, ali su i pomagali razvoju mjesta, kažu stanovnici
Ivan Krmek (65) više od pola stoljeća svojevrsni je kroničar života u Neumu. On živi i radi na krajnjem jugu Hercegovine, odnosno na kraju poluotoka Klek, nekoć kolokvijalno zvanog „Turski rep“, a danas jednostavno Klek. Njegovo se selo zove Donji Klek ili, kako se službeno zove, Opuće, u kojem živi devetero stanovnika i svi se prezivaju Krmek. Do Opuća se dolazi drndavom makadamskom cestom sagrađenom prije nekoliko desetljeća, točnije 1978. godine kada je osnovana Općina Neum, koja je obnovljena i proširena 1993. godine. U mjestu nemaju vodovod. Imaju tek struju koja je priključena 1980. Obitelj Krmek podrijetlom je baš iz Opuća, starog mjesta pokraj mora. Preci su živjeli od stočarstva i malo ribarenja. – Tu gore, gdje su stare kuće, u Opuće, moj se djed Luka doselio 1903. godine iz Drijeva. Susjed je Nikola, isto Krmek, bili smo nekad jedna kuća, svi smo rođaci. Prema najnovijim planovima, kako čujem, Općina Neum želi poluotok Klek proglasiti parkom prirode. I kad ga proglase parkom, onda nema više nikakve gradnje – objašnjava Krmek o općinskim planovima za poluotok.
Bez pomaka 40 godina
Njega najviše boli to što do mjesta u kojem živi nema asfaltirane ceste od Neuma, tih desetak kilometara. – Ovdje se 40 godina ništa nije napravilo. Prvi predsjednik općine, Blago Dodig, tada je uložio pare, probio cestu od Neuma do Opuća s namjerom da se tu prave turistički objekti, a od tada ništa – kaže Krmek kojeg smo sa psom Damirom, jedinim „čuvarem hercegovačke obale“, zatekli u obilasku ribnjaka. Ivan se, zajedno s poslovnim partnerom i daljnjim rođakom Dragom Krmekom, bavi uzgojem ribe u uvali Lopata gdje su nove kuće rođaka Krmek. Stare su kuće stotinjak metara od obale na brdu Opuće prema kojemu je mjesto i dobilo ime. – Uzgajamo lubin, oradu i dagnje. Proizvodimo 60-65 tona ribe i 5-6 tona dagnji. Najviše ribe prodamo u Mostaru i Sarajevu, onda u Tuzli, Banjoj Luci. Konzum snabdijevamo i danas. Kapaciteta za veću proizvodnju ribe u neumskom akvatoriju zapravo i nema, ali nekoliko uzgajivača može opstati. Uvala Lopata sa sjeverne je strane poluotoka i zaštićena od vjetra, posebno razarajućeg juga. S južne strane Kleka nema uvjeta za proizvodnju ribe. – Nije pogodno, nema pristupa za uzgajališta. Osim toga, jugo bi odnijelo sve. Uzgajalište treba biti zaklonjeno od vjetra. I nama u uvali Lopata, iako je zaklonjena, zbog vjetra pucaju sidra. Osim toga, tamo gdje je uzgajalište potrebna je određena dubina mora, najmanje 20 metara – objašnjava Ivan Krmek, suvlasnik uzgajališta i poduzeća Ancora. Prije ulaska Hrvatske u Europsku uniju prodavali su dosta ribe u Hrvatsku, međutim, sada je sve to otežano zbog carine i poreza. – Ne žalim se, ali težak je i naporan posao uzgajivača. Ribi je potrebno 2,5 godina da naraste za konzumaciju, mi dobijemo mlađ iz Francuske koja je stara nekoliko mjeseci. Riblje brašno nekad je bila hrana za ribe u uzgajalištima, ali ta je hrana sada skupa pa je ona na biljnoj bazi. Ribe tu hranu obožavaju, žele je čak i psi i mačke – dodaje Krmek. Naime, kilogram svježe ribe postiže cijenu od 13 konvertibilnih maraka, ali do prodaje u kilogram ribe treba uložiti 8,5 maraka. Razlika ostaje za plaće, mreže, gorivo i vozila, najlon, led, stiroporne sanduke za pakiranje te hranu, koja je najskuplja, oko 2,5 marke po jednom kilogramu. – Kad su troškovi u pitanju, nema čega nema. Mreže smo prije uvozili iz Italije, a već nekoliko godina iz Biograda, jeftinije su i iste kvalitete. I u Italiji i u Hrvatskoj izrađuju ih od sintetike proizvedene u Češkoj. Osim Krmeka, u Neumu je još jedan uzgajivač ribe koji također uzgoji oko 65 tona ribe. Neizostavna je pak priča o politici, posebice navadama sarajevske političke čaršije koju predvodi Bakir Izetbegović da zamuti odnose s Hrvatskom tako da se spriječi gradnja Pelješkog mosta tražeći od Hrvatske dva uvjeta, ratifikaciju Sporazuma Tuđman – Izetbegović i pravo pristupa otvorenom moru. – To u vezi granice nikoga ovdje ne zanima niti se mi zbog toga uzbuđujemo. Redovito poslovno idem gore u Bosnu i k Srbima u Bijeljinu. Pitaju me: “Kakva je dolje kod vas politička situacija, o čemu razgovarate?”. Ništa ne govorimo. O čemu?! Kao da imamo od toga neke koristi?! No, kad je u pitanju granica, Ivan Krmek, koji je u Neumu bio policajac od 1984. do 1997. godine, a prije toga pomorac, zna dobro što je kontrolirala hrvatska, a što bosanskohercegovačka „narodna milicija“, poslije policija. Pokazujući karte, Krmek kaže: – Mi smo uvijek kontrolirali pola malostonskog kanala, Mali i Veli Škoj i Pontu Kleka. Kontrolirali smo i dolazili do polovice ulaska u Neumski zaljev, točno na polovici crte između Ponte Kleka i Rta Međed na hrvatskoj strani, tamo gdje je sada dizalica. To je uvijek bilo tako. Nama je bila nadležna mostarska policija. Što se tiče Pelješkog mosta, trasa mosta od vrha Kleka udaljena je kilometar i prelazi preko hrvatskih teritorijalnih voda, prema tome, Hrvat- ska ima pravo graditi most – kaže Ivan Krmek. Prema tom Sporazumu Tuđman – Izetbegović iz 1999. godine dva škoja i vrh Kleka pripadaju BiH. I u tom slučaju Hrvatska, naime, gradi most na svojem teritoriju pa razgraničenje ne može biti uvjet njegove gradnje. Drugo je pitanje što je Republika Hrvatska poslije osporila granicu i odgodila ratifikaciju sporazuma do daljnjega. S hrvatske strane, osim dva Škoja, dovodi se u pitanje vlasništva samog vrha poluotoka Kleka na kojem je svjetionik.
Sve drže privatnici
Kako je svaki kvadrat zemljišta poluotoka Kleka u privatnom vlasništvu nekoliko obitelji – Krmek, Pavlović, Lovrić, Kristić, Bačić – tako je sporni vrh Kleka danas u vlasništvu više obitelji Krmek. Porez je, naime, plaćan u Čapljini ili u Neumu. Međutim, to nema veze s razgraničenjem. Vrh poluotoka Kleka, naime, nekoć je pripadao Hrvatskoj. Povijest slučaja počinje kad su Turci izlaz na more kod Neuma dobili Požarevačkim mirom 1718. godine. Suprotno općem mišljenju koridor su dobili preko teritorija Mletačke Republike, a ne Dubrovačke Republike. A kada su dobili izlaz na more, Turci su uzurpirali i poluotok Klek (“Turski rep”, op. a.), ali ne i Mali i Veliki Škoj, smještene uz južnu obalu poluotoka Kleka u Malostonskom kanalu. Škoji su od 14. stoljeća u sastavu Pelješca, sve do dana današnjega, i pripadaju katastarskoj općini Duba Stonska, dakle Dalmaciji, i tako punih šesto godina. “Dva škoja i ponta Repa”, kako na Pelješcu zovu vrh Kleka, “uvijek su bili naši”, tvrde mještani Brijesta na Pelješcu. Međutim, u posljednjih 50-ak godina škoji su odjednom “nestali” s karata. Mimo znanja i odobrenja Hrvatske, oni su 60-ih godina prošlog stoljeća upisani u neumski katastar. Tako su škoji danas upisani u dva katastra. Mali škoj, kamena hrid udaljena oko 150 metara od južne obale poluotoka Kleka, i Veli škoj, mali zeleni otok udaljen 200-ak metara od južne obale, postali su kamen smutnje između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. No ako granica ide po sredini Malostonskog kanala, škoji pripadaju Hercegovini, odnosno državi BiH. – Što se tiče Velog i Malog škoja, ne znam tko im je gruntovno vlasnik, ali mi smo ih kontrolirali – prisjeća se Krmek koji je 80-ih godina kao policajac upravljao gliserom neumske policijske postaje. – Mi smo uvijek kontrolirali polovicu Malostonskog kanala, dalje nismo išli. Policijski gliseri općina Metković i Ploče nikada nisu prešli na područje koje smo mi kontrolirali. Čak smo mi ponekad umjesto njih išli intervenirati na područje pod njihovom kontrolom jer oni u Metkoviću jedno vrijeme nisu imali gliser. Kad bi im nešto trebalo, došli bi po mene u Neum pa bih ja njih vozio našim gliserom, a oni su odrađivali posao – kaže Ivan Krmek. Priča je o povijesti katastra vrha Kleka, “ponte Repa”, drukčija.
Kad su austrijske vlasti sređivale katastar, vrh Kleka katastarski je bio neraspoređen. Nakon okupacije BiH austrougarske su vlasti vrh Kleka radi ekonomičnosti upisali u katastar općine Gradac, dakle Neuma, s tim da je taj dio Austrija na kartama uvijek ucrtavala kao dio Dalmacije. Poslije raspada Austro-Ugarske, pokrenut je 1920. godine postupak da se taj dio pripoji općini Slivno, ali postupak nije dovršen. Godine 1974. vlasti BiH izradile su katastar Neuma, s tim da je komisija SR BiH označila da vrh Kleka pripada Hrvatskoj. Zna se da je međurepubličko Povjerenstvo, koje je 70-ih radilo na razgraničenju, lokalnim stanovnicima, članovima obitelji Krmek, 1974. godine platilo dnevnice da na jednom kamenu, udaljenom 350 metara od svjetionika u unutrašnjost poluotoka, uklešu križ kao znak razgraničenja između RH i BiH. Međutim, devet mjeseci poslije, na poziv nekog Radovana Vuletića iz Urbanističkog zavoda u Sarajevu, zatraženo je da se uklesani znak stuče i poništi. Tako je vrh Kleka, ponta “Repa”, kao teritorij Hrvatske uzurpiran u institucijama socijalističke BiH. Ni sam Ivan Krmek nije siguran kome gruntovno pripada Ponta Kleka. – Mi smo vlasnici Ponte Kleka, ali ne cijele ponte, ne do kraja. Uvijek je s Hrvatskom bilo sporno 140 metara samog vrha Kleka. To nije bilo naše. Mi Krmeci nismo vlasnici samoga vrha, katastarski to nije naše, a je li nekog iz Hrvatske, ne znam. Neumski pravnik Pero Raguž kaže je da Ponta Kleka uknjižena na sve Krmeke. Ne znam kako smo uknjiženi jer mi to nikada nismo svojatali, ali nije ni Hrvatska. Nikada oko toga nismo ni imali problem – objašnjava Ivan Krmek koji se, za razliku od mnogih u Hrvatskoj i u BiH, uopće ne uzbuđuje zbog priča o granici ni zbog suludih priča u Sarajevu da će BiH u Neumu sagraditi luku. – Do luke bi, po pravilu, trebala doći željeznica i autocesta. Kontejnere ne možete prevoziti bez željeznice ili šlepera. U tom slučaju trebalo bi srušiti pola brda i pola Neuma, a to je nemoguće. Neizostavna je i priča s bivšim pomorcem i policajcem, sada uzgajivačem ribe Ivanom Krmekom, o prošlosti Neuma, kada je komunistička vrhuška polovicom prošloga stoljeća za sebe gradila vile i ljetnikovce.
Ništa se ne ulaže
Bile su to velike afere toga vremena. Naime, komunistički dužnosnici BiH mogli su donositi odluke o gradnji ljetnikovaca samo u Neumu, tamo gdje BiH jedino izlazi na more. Prva odmarališta u Neumu počela su se graditi 1957. godine. Najprije je svoje odmaralište sagradila Pošta BiH, nekoliko godina poslije Centralni komitet pa zdravstveni djelatnici itd. Komunistički dužnosnici u Neumu su gradili vile koje su zvali vikendicama. Najveću kuću imao je moćnik Todo Kurtović, prvoborac, član CK SKJ. – Drugu najveću kuću imao je Ante Budimir, rodom iz Posušja, koji je bio predsjednik sindikata. Jedna od njegovih kćeri Lidija Korać, SDP-ovka, bivša je predsjednica Središnje izborne komisije BiH. Lidija je nekad, za vrijeme socijalizma, radila u Oslobođenju, pa u policiji, R SUP-u, u Sarajevu. Druga Budimirova kći Vesna bila je udana Tančica, sada je predsjednica Ustavnog suda BiH... Branko Mikulić imao je najmanju „vikendicu“u Neumu, stotinjak kvadrata, a o njemu se govorilo svašta – kaže Krmek i tvrdi da su političari imali povlastice, ali su i pomogli u razvoju mjesta. – Na primjer, sagradili su neumsku kanalizaciju koja je duga 40 kilometara i provedena je do Prapratna, mjesta kod Stona, onda vodovod koji ide od Čapljine do Neuma... U vrijeme socijalizma netko je naredio da se to napravi i zdravo, a sada nitko ništa ne ulaže u razvoj Neuma – dodaje Krmek. Prisjeća se i velikih komunističkih planova iz 60-ih godina prošlog stoljeća prema kojima je na poluotoku Kleku bosanskohercegovačka komunistička vrhuška trebala sagraditi hotelski kompleks s 3500 kreveta i marinom. – Kako je moj otac Stjepan imao mali teretni brod, koji je mogao prevoziti oko dva vagona, do njega je prije gradnje magistrale, 1963. ili 1964. godine, došla delegacija Izvršnog vijeća SR BiH iz Sarajeva, partijaši i novinari, njih 25-30, da vide poluotok Klek. Moj ih je otac brodom iz Neuma vozio da vide poluotok. Tada su govorili da će se sagraditi mnogo toga na cijelom poluotoku. Došli su s fotoaparatima, slikali, govorili o pustim hotelima. Stoga su komunističke vlasti planirale 1983. godine iseliti mještane iz Opuća, ali to se nije dogodilo zbog Zimske olimpijade u Sarajevu 1984. godine. Novac je, naime, potrošen na Olimpijadu. No danas je gotovo nemoguće graditi velike objekte na poluotoku Kleku. Zemljište je u privatnom vlasništvu, a vlasnici ga ne žele prodavati. – Nije nam potrebno, nećemo zemlju prodavati – kategoričan je Krmek. Iako malobrojni mještani Opuća danas žive od uzgoja ribe ili rade u Neumu, još dugo se neće moći baviti turizmom, bez obzira na to što žive u prekrasnoj uvali. Nemaju ni cestu ni vodu ni kanalizaciju. Oni imaju svoje želje, a Općina Neum svoje planove. Ideja o proglašenju poluotoka Kleka parkom prirode možda i nije tako loša. Tako bi se za generacije sačuvala jedina, prekrasna i ekološki osjetljiva hercegovačka oaza na Jadranu.