Moderan, poetski i u sebe zagledani “Peer Gynt”
U zagrebačkom “Peeru Gyntu” čuje se kako zvuči digitalni zvuk na sceni
Norveški redatelj Erik Ulfsby u zagrebačkom je HNK režirao svojeg četvrtog “Peera Gynta” u karijeri, i to počevši od zadnjeg čina bojana.radovic@vecernji.net “Europski kazališni laboratorij: Drama postaje digitalna”, zazvučalo je uzbudljivo u trenutku kada je projekt predstavljen u zagrebačkom HNK. No Ibsenov “Peer Gynt” u tom je kontekstu proizvodio tek upitnike u glavi, tim više što ga na toj sceni nismo vidjeli još od 1977. i režije Horea Popescua, s užadi i ribarskim mrežama nad rupom za orkestar i nezaboravnim ulogama Rade Šerbedžije (mladi Peer) i Tonka Lonze (stari Peer). Nakon što smo vidjeli – i čuli – kako to drama postaje digitalna, treba reći: vrijedilo je čekati sve te godine. Dobili smo sasvim drukčijeg “Peera Gynta”, modernog, poetskog i zagledanog u sebe samog, u potrazi za smislom života, istodobno snažnog i nježnog, magičnog u tolikoj mjeri da gledatelja natjera da se zapita i nad vlastitom prošlošću. Dobili smo i sjajan novi prijevod u stihu Miše Grundlera, ali i vizualno i zvučno atraktivnu predstavu koja digitalnom tehnologijom pojačava sam čin magije kazališta. Digitalne su zapravo projekcije na gotovo praznoj kazališnoj sceni kroz koje se kreću glumci. To od njih zahtijeva nevjerojatnu preciznost svakog koraka, no istodobno stvara dojam da njihova tijela i pokreti, a ne samo riječi, stvaraju začudne slike ovog djela.
Gosti iz Norveške
Jezgru autorske i tehničke ekipe ove zahtjevne predstave čine gosti iz Norveške, na čelu s umjetničkim ravnateljem norveškog kazališta Det Norske Teatret Erikom Ulfsbyjem. On je režirao, ali s Carlom Mortenom Amundsenom (koji je uz Sanju Ivić i dramaturg) i adaptirao tekst. Ulfsbyju je ovo četvrti “Peer” u karijeri, onaj u kojem je odlučio početi od njegova zadnjeg čina, susreta Peera i Ljevača Pucadi, iz kojeg listaju album Peerova života. Scenograf Arne Nost na scenu postavlja tek rasklopni most i nekoliko paravana koje čine bijele vrpce, a kostimografkinja Ingrid Nylander sve osim Peera i Ljevača Pucadi odijeva u bijelo. I scena i ljudi ovdje su platno za projekciju slika. Uz sjajnu glazbu Mitje Vrhovnika Smrekara, tu su čaroliju stvorili oblikovateljica svjetla Aleksandar Čavlek, koreografkinja Belinda Braza, oblikovatelj videa Reidar Richardsen i oblikovatelj zvuka Amund Ulvestad. On nam je pokazao što znači digitalni zvuk u ovakvoj spektakularnoj predstavi i što nove tehnologije donose kazalištu; u sceni u kojoj Luka Dragić ruši stablo u šumi, zvuk sječe dolazi iz specijalnih rukavica koje on nosi te je stvaran na način na koji ga nijedan to-majstor ne može uskladiti s glumačkim pokretima.
Odlični Siniša Popović
Tehnika, ma koliko zahtjevna bila, ovdje igra za glumce, a ne protiv njih. Sve uloge govore o užitku u radu na ovoj predstavi. Uz odličnog Sinišu Popovića na sceni je i šest mladih Peerova: Silvio Vovk, Nikša Kušelj (odličan i u zabavnoj epizodi bebe trolla), Filip Vidović, Luka Dragić, Slavko Juraga i Ivan Colarić. Njegova je istinska partnerica Alma Prica kao Ljevač Pucadi, Ksenija Marinković je mama Gynt koja zaustavlja dah u sceni smrti, Lana Barić pak posebno dojmljiva u ulozi svećenika u znanom monologu o čovjeku koji nije želio u rat, ali je cijeli život ratovao s kletom sudbinom, dok je Luca Anić iz stidljive (ovdje gurnute u pozadinu) Solveig izvukla maksimum.
Tehnika, ma koliko zahtjevna bila, ovdje igra za glumce, a ne protiv njih