Kako je Italija mijenjala Vatikanske ugovore
Tek je 1984. godine ukinuta katolička vjera kao državna Financijski dio revizije stupio je na snagu tek 1990. godine, a sastoji se od toga da kler ne plaća država, nego porezni obveznici
Revizija ugovora između Italije i Svete Stolice bila je potrebna jer se od prvih ugovora potpisanih 11. veljače 1929. godine do osamdesetih godina izmijenilo mnogo toga u talijanskom društvu. Podsjetimo, tzv. Lateranski ugovori bili su potrebni nakon ujedinjenja Italije i proglašenja Rima glavnim gradom 1870. da bi se riješilo pitanje međusobnih odnosa. Naime, nakon ujedinjenja Italije nestala je papinska država, a papa, tada Pio IX., zatvorio se u palače na brežuljku Vatikanu.
Zabrana rastave braka
Ugovorom su se dvije države međusobno priznale i stvorena je Država Grad Vatikan, čime je papa opet dobio svoju neovisnu državu. Sporazumom o financijama talijanska se država obvezala nadoknaditi štetu oduzimanjem dijela crkvenog vlasništva i davati plaće svim talijanskim svećenicima, biskupima i kardinalima. Konkordatom su regulirani odnosi Crkve i države. Katolička vjera postala je jedinom državnom religijom, priznavao se vjerski brak i rastava je bila zabranjena, o vjeri se učilo u školama… Svi biskupi, osim papina rimskog vikara, prije stupanja na dužnost morali su prisegnuti vjernost talijanskoj državi. Kler nije trebao služiti vojni rok. Nakon Drugog svjetskog rata novim su se ustavom Republike prihvatili ugovori sa Svetom Stolicom, s time što je u članku 7. istaknuto da su “Država i Katolička crkva neovisne i suverene svaka na svojem polju”, a onda u članku 8. piše da su sve religije ravnopravne. Dakle, već se time kazalo da katolička nije jedina vjera, ali tek je revizijom Lateranskih ugovora 1984. godine katolička vjera ukinuta kao državna. Geslo je bilo “slobodna Crkva u slobodnoj državi”. Izmjene u vatikanskim ugovorima uslijedile su nakon dugih i teških pregovora vođenih uglavnom u tajnosti. Novi dokument potpisali su u ime Svete Stolice državni tajnik kardinal Agostino Casaroli i talijanski premijer Bettino Craxi 18. veljače 1984. u zgradi zvanoj Villa Madama. Osnovne izmjene u ugovorima bile su da katolička više nije državna religija, da poučavanje vjeronauka u školama (u prvih pet godina osnovne po dva sata tjedno, a u ostala tri osmogodišnje po sat tjedno) više nije obvezno (moglo se, istina, i prethodno tražiti izuzeće), nego fakultativno, uvela su se i pravila po kojima država priznaje brak sklopljen u crkvi te se uveo novi način potpore Crkvi. Financijski dio stupio je na snagu od 1. siječnja 1990., a sastoji se od toga da država više ne plaća kler. Porezni obveznici mogu naznačiti da se osam promila dijela poreza koji se i inače plaća usmjeri Katoličkoj crkvi. Dakle nije dodatni porez, nego dio onoga koji se plaća može se usmjeriti izravno Katoličkoj crkvi, ali i drugim vjerskim zajednicama ili udrugama građana. S tih osam promila talijanska Katolička crkva dobiva sada godišnje oko 1,5 milijardi eura. Talijanska država izdvaja ukupno oko 620 milijuna eura za plaće otprilike 26.000 nastavnika (90 posto su laici) sata vjeronauka u školama.
Upoznavanje s kulturom
Inače sat vjeronauka nije katekizam ili indoktrinacija, nego upoznavanje s kulturom, tradicijama i drugim vjerama. Izmjenom se potvrdilo i da novoimenovani biskupi ne trebaju prisegnuti vjernost talijanskoj državi. Isto tako, bez obzira na to što je u konkordatu bilo utvrđeno da je i u državi zabranjena rastava braka, ona je uvedena zakonom od 1. prosinca 1970. glasovanjem u parlamentu bez obzira na protivljenje Demokršćanske stranke koja je bila na vlasti te desnih stranaka. Čelnici Demokršćanske stranke s potporom Crkve i Vatikana zatražili su referendum o ukidanju zakona o rastavi braka. Na referendumu 1974. oko 60 posto Talijana izjasnilo se za zadržavanje zakona o rastavi. Inače, u Italiji referendumi mogu biti samo “abrogativni”, odnosno pokreću se samo za ukidanje nekih zakona, ali ne i za ukidanje međunarodnih ugovora i financijskih zakona.
Italija izdvaja oko 620 mil. eura za plaće oko 26 tisuća vjeroučitelja u školama (90 posto su laici)
U Italiji se referendumi pokreću za ukidanje nekih zakona, ali ne i za ukidanje međunarodnih ugovora