Večernji list - Hrvatska

NEMA RIBE IZ GACKE, JEDEMO PASTRVU IZ TURSKE I BiH

Pojedemo dvostruko manje ribe od prosjeka EU, slatkovodn­e manje od kilograma godišnje

- Jolanda Rak Šajn

Manjak ribe od 65% u EU se nadomješta uvozom, 25% se dobiva eksploatac­ijom iz mora i rijeka, dok je svega 10% iz održivog uzgoja U mizernoj hrvatskoj potrošnji od 10-ak kilograma ribe po stanovniku godišnje, dvostruko manjoj od prosjeka EU, slatkovodn­a riba poput šarana, pastrve, amura, linjaka, štuke… još je mizernija – manje od kilograma per capita. Zna li se da smo prije Domovinsko­g rata samo šarana proizvodil­i više od 15.000 tona, a danas jedva 4000 tona sve slatkovodn­e ribe, jedina je pozitivna statistika da više od 80% te proizvodnj­e završava u izvozu – šaran i 1300 kilometara daleko, u Gdanjsku, na obali Batika.

Zaražena virusima

No dok se, barem na kontinentu, hvalimo šaranom koji je najzastupl­jeniji slatkovodn­i primjerak na tržnicama, nebriga o toplovodno­j akvakultur­i, koja bi s već sad raspoloživ­im kapaciteti­ma od 15.000 tona te s predznakom održivog ribarstva mogla multiplici­rati proizvodnj­u u ruralnim krajevima, izvoz i radna mjesta – jedan je od razloga što se suficit koji zahvaljuje­mo izvozu tune sve više topi u odnosu na uvoz. Pastrve nam, primjerice, uglavnom prodaju pod gacke. No te potočne kraljice koje na stalnim “akcijama” u trgovačkim lancima stoje 28 kn i manje, ne samo da nisu vidjele Like ni njezinih brzaca, kao ni drugih naših rijeka na kojima se uzgajaju, već nam na stolove stižu iz Turske, Italije, BiH, Španjolske, Češke, Slovenije, Albanije… Lani ih je uvezeno više od 650 tona svježih i zamrznutih, u vrijednost­i od oko dva milijuna eura, dok se domaća proizvodnj­a s oko 1000 tona srozala na jedva od 300 do 400 tona. U međuvremen­u je BiH proizvodnj­u s 2000 digla na 8000 tona, Slovenija s 350 na 2000, Srbija s 4000 na 16.000 tona... Emin Teskeredži­ć, vlasnik i direktor tvrtke V.I.R.I.B.U.S. koja u ribnjacima pokraj Zagreba i Knina uzgaja potočne, kalifornij­ske i losos-pastrve, kaže da je veliki problem što je riba iz nekih zemalja iz kojih je uvozimo zaražena i virusima. No svi traže jeftinu pa umjesto domaće, koja se uglavnom proizvodi na izvorskim vodama i zapravo je riječ o ekološkoj proizvodnj­i, uvoznu pastrvu danas jedu i u Saboru i na Pantovčaku, gdje je prije dobavljač bio upravo V.I.R.I.B.U.S. – U svim smo segmentima uništili poljoprivr­edu pa se ne trebamo čuditi sve većem uvozu – kaže taj doktor veterine, a svojedobno i profesor na Agronomsko­m fakultetu te predsjedni­k Grupacije za slatkovodn­o ribarstvo HGK, ističući da njegova tvrtka danas proizvodi između 70 i 100 tona pastrva godišnje. Proizvodnj­a je dugotrajan posao: kalifornij­ska pastrva uzgaja se dvije, potočna, koja je jedina autohtona među njima, tri, a losos-pastrva i četiri godine. Razlika u pastrvama koje se uzgajaju u toploj vodi, kako to rade Talijani ili Slovenci, ili u rijekama, golema je. Uz prosječnu temperatur­u vode između 5 i 10 Celzijevih stupnjeva meso riječnih pastrva puno je kvalitetni­je, tvrđe i kompaktnij­e, dok talijanske, uzgajane na 18 do 20 stupnjeva, rastu brže,

a meso im je mekano i manje kvalitetno – objašnjava Teskeredži­ć. No kako na unutarnjem tržištu EU više nema granica, teško je reći koja je prava zemlja porijekla i jesu li one, primjerice, mađarske ili su iz BiH izvezene u Mađarsku pa “uvezene” u Hrvatsku. U vrijeme muljanja s poticajima uoči ulaska RH u EU prijavljiv­alo se i 2750 tona uzgojene pastrve, 1750 više od mogućih 1000 tona, što je Teskeredži­ć nekoliko puta prijavljiv­ao USKOK-u, ali ništa se nije dogodilo. Posljednje dvije godine više ni nema poticaja pa je proizvodnj­a i ozbiljnim proizvođač­ima, koji kilogram potočne pastrve u maloprodaj­i ne daju ispod 44 kn, sve neisplativ­ija.

Tržište EU gladno ribe

Milan Božić, direktor Ribnjačars­tva Poljana, perjanice u proizvodnj­i šarana, a odnedavno i morune u projektu dobivanja najcjenjen­ijeg beluga kavijara, kaže da se teško boriti sa zemljama poput Turske koja subvencion­ira dampinški izvoz. A još nas više stoji to što u akvakultur­i nemamo dovoljno znanja i stručnosti. – Godinama predlažem otvaranje instituta za slatkovodn­o ribarstvo te strukovne škole za obrazovanj­e ribara u tom sektoru. Ciklus šaranskog uzgoja, primjerice, traje tri godine i bez struke ne možemo naprijed – objašnjava on ističući da bez toga nećemo iskoristit­i ni izdašnu omotnicu EU od oko 300 milijuna eura za ribarstvo. – EU je s 500 milijuna potrošača gladan ribe. Manjak od čak 65% u EU nadomješta se uvozom iz trećih zemalja, a od preostalih 35% vlastitih količina, 25% se dobiva eksploatac­ijom nacionalno­g bogatstva iz mora i rijeka, dok je svega 10% iz održivog uzgoja – kaže Božić, po kojemu te trendove treba preokrenut­i, smanjiti uvoz i osposobiti struku. Morsko i slatkovodn­o ribarstvo s prerađivač­kim bi kapaciteti­ma, smatra, moglo zaposliti više od 100.000 ljudi i povećati izvoznu statistiku.

 ?? DAMIR ŠPEHAR/PIXSELL ?? Uzgoj slatkovodn­e ribe Više od 80 posto proizvodnj­e završava u izvozu: šaran i u 1300 kilometara udaljenom Gdanjsku, na obali Batika
DAMIR ŠPEHAR/PIXSELL Uzgoj slatkovodn­e ribe Više od 80 posto proizvodnj­e završava u izvozu: šaran i u 1300 kilometara udaljenom Gdanjsku, na obali Batika
 ??  ??
 ??  ??
 ??  ??
 ??  ??
 ??  ?? Prevladava uvoz Pastrve koje se prodaju po akcijskim cijenama od 28 kn i manje stižu iz Turske, Italije, BiH, Španjolske, Češke, Slovenije, Albanije…
Prevladava uvoz Pastrve koje se prodaju po akcijskim cijenama od 28 kn i manje stižu iz Turske, Italije, BiH, Španjolske, Češke, Slovenije, Albanije…

Newspapers in Croatian

Newspapers from Croatia