Sirotinja koja se nikad ne buni?

Ima ljudi koji šute i trpe svoju starost, invalidnost, usamljenost i nadasve apsolutno siromaštvo. Nasuprot njima glasno rogobore oni koji imaju najviše, više nego bi to naše prilike mogle ostvariti. I na pitanje „kako ste“uvijek odgovaraju „kao i država“što se podrazumijeva – loše. Kako ponosni siromasi pokušavaju živjeti? Ili skupljanjem plastičnih boca, ili šuljanjem na nekom kutku javnog prostora gdje rašire staru robu i pokoju rabljenu dječju igračku. Pri tomu sjede i gledaju u pod. Mršavi i gladni. Takvih je bijednih ljudi bilo uvijek, ali naročito poslije Drugog svjetskog rata. U Zagrebu je tada bilo „sajmište“na pločniku blizu Veterinarskog fakulteta u Heinzelovoj ulici. Žene bi rasprostrle neku staru plahtu ili slično, ali katkad i izravno na pločnik stavile stvari koje prodaju. Da, ali tada je za to bilo i kupaca, a danas ih više nema. Inventar je bio sljedeći: iznošena odijela i cipele pokojnika, kojih tada nije bilo malo, ali i recimo naočale pokojnika raznih dioptrija, pa njihovih zubnih proteza, dakako od prirodno umrlih od starosti ili bolesti. S današnjeg stajališta bilo je grozno. O isprobavanju naočala ili zubnih proteza ipak ne bih. Nije to bio šverc, to je bio modus vivendi. Vrijedno je sjetiti se. Zato kad vidim da su neke žene i danas prisiljene pribjegavati tom načinu preživljavanja, mislim da mi nismo tako siromašno društvo da ne možemo pomoći najbjednijima među nama. Beskućnici se donekle zbrinjavaju u nekim prihvatilištima, postoje pučke kuhinje, društvene i one vjerske, ali postoje i obitelji koje nemaju ništa ili mizerno malo, ali imaju otprije svoj mali stančić u kojem se trude preživjeti. Na takve se ne misli, a njih nema mali broj. Skrećem na njih pozornost socijalne skrbi, da se uključi u pomoć njima koji šute i ne traže ništa, a nemaju ni osnovno. Kad prođem pored njih, obično im pružim neku pomoć, ali to navodim iz drugog razloga. To su ponosni ljudi koji nisu prosjaci, pa ih to uznemiri i obveže, žele vam dati neki dio ponuđenih stvari. Dakle, jedva primaju novac iz samilosti, iako im nasušno treba. Zahvaljuju vam preko mjere i upućuju blagoslov. Dirljivo, ali ja bih bio nesretan da sam se pravio da ih ne vidim, što nažalost mnogi čine. Takvim ljudima treba pomoći društvo. Oni ne traže, oni ne prose, oni pokušavaju živjeti ponosno s par kuna, ali ni to svaki dan. Kako ih naći? Treba samo gledati oko sebe i vidjet ćete ih. Hoćemo li se promijeniti?