Dok su radikali na vlasti, čemu forsiranje prijateljstva sa Srbijom?
Nakon svega trebalo je smoći snage graditi mostove, a što smo dobili zauzvrat? Vulina, Dačića, Šešelja i Aleksandra Vučića
Problemi postoje, ali mi ćemo s naše strane pokušati graditi bolje odnose – izustio je na kraju još jedne tužne hrvatsko-srpske epizode srpski predsjednik Aleksandar Vučić, vidno razočaran ali, čini se, ipak optimističan, gotovo dobrohotan, dosljedan onoj kako Srbin oprašta, ali pamti. Kakvog li licemjera! Uistinu, nakon svega što je srpska politika (samo) u posljednja tri desetljeća priuštila Hrvatima, trebalo je smoći snage graditi mostove koji iz Zagreba vode prema Beogradu, u čemu u recentno vrijeme prednjači predsjednica, no što smo dobili zauzvrat? Za odgovor ne treba ići predaleko u tešku i bremenitu prošlost: samo posljednjih mjeseci dobili smo Vojislava Šešelja, Aleksandra Vulina i Ivicu Dačića, tri šamara u lice kojima je upravljala ruka onog četvrtog, Aleksandra Vučića iliti vožda osobno. Zar postoji još itko tko misli kako se Šešeljeva predstava s gaženjem hrvatske zastave u Narodnoj skupštini mogla dogoditi bez Vučićeva amenovanja, zar još itko pomišlja kako notorni Vulin dok obavlja prljavi posao blaćenja Hrvatske može prozboriti riječ koju mu prethodno nije došapnuo Vučić, zar ima itko tako naivan kome nije jasna svrha otvaranja izložbe u Jasenovcu u sjedištu Ujedinjenih naroda i Dačićeva poruka kako holokaust i genocid nemaju granice, što je činjenica... no zar iz usta onih koji rehabilitiraju Dražu Mihailovića? Aleksandar Vučić, sada je to bjelodano, brzo je pogazio riječ o “sto dana nenapadanja Hrvatske”, s istom onom vjerodostojnošću kojom je olako po Markovu trgu mahao s podacima o troje nestalih iz Domovinskog rata za koje se ubrzo ispostavilo da su beskorisni, no usprkos opaski “imamo mi toga još” kasnije ipak nije, kao zalog u bolju budućnost, zavirio u arhive JNA. Svakom izjavom i svakim postupkom, postojeća vladajuća garnitura u Srbiji pokazuje da ne želi dobre odnose s Hrvatskom, da su njihove stvarne težnje za europskim putem uistinu upitne te da je sjedenje na dva stolca između Bruxellesa i Moskve ugodnija pozicija za Vučića, do daljnjega. Zanimljivo je i to kako se najnovija huškačka kampanja Beograda događa istodobno sa žalbenom sjednicom u slučaju Radovana Karadžića koji iz Haaga poručuje kako su Srbi od BiH htjeli napraviti malu Švicarsku, a ustaše su ubijale. Na žalost, neki su ljudi nepopravljivi, baš kao i neke politike i to nauštrb interesa naroda s obje strane granice koji se nad takvom politikom zgraža. Cijeli je niz primjera proteklih dana toj tezi u prilog, pa se tako u prigodi liturgije u selu Mlaka kod Jasenovca od lokalnog stanovništva mogla čuti zahvala Hrvatskoj vojsci za pomoć od poplave, kao i riječ Srba iz Hrtkovaca koji su poručili Šešelju da ga se Srbija srami, kao i pohvale srpskih novinara koji su oduševljeni gostoprimstvom u Dalmaciji... kao što rezonira i sav tamošnji civilizirani svijet koji svoju budućnost vidi u Srbiji koju je želio Zoran Đinđić, a ne u Srbiji kakvom su je zamišljali Karadžić i Mladić, pa i Šešelj i Vučić. Dok su radikali na vlasti, zašto u ovom trenutku forsirati prijateljstvo sa službenim Beogradom? U ovoj konstelaciji snaga, tu pomoći nema.