Kako se diše, jede, spava i živi s osjećajem krivnje koji razara dušu
Jedna žena više nije u stanju izaći iz vlastitog doma, čak ni pred vrata kuće, na stazu u vlastitom dvorištu. Ona živi u zamišljenoj sigurnosti svog doma, a kako odmiču stranice ovog psihološkog trilera, čitatelji doznaju što ju je dovelo u takvo stanje poluživota. To je okvir romana “Žena na prozoru” A. J. Finna (Profil, urednica Adriana Piteša, prijevod Lada Furlan Zaborac, 129 kuna), romana koji donosi novu dimenziju u već mnogo puta korištenu šprancu: žena s tajnom, izgubljena žena koja pije i uništava se lijekovima, jer ne zna kako nastaviti vlastiti život. Taj novi detalj ovdje je agorafobija, ali samo kao jedan od simptoma PTSP-a. Naime, na početku priče čitatelj glavnu junakinju – dječju psihologinju Annu – upoznaje kao osobu koja živi odvojeno od supruga i kćeri, sama u velikoj kući, ženu koja dane provodi gledajući što se događa u domovima susjeda, igrajući šah na računalu i gledajući stare crno-bijele filmove, među kojime je, naravno, i Hitchcockov klasik “Prozor u dvorište”. No, kako priča odmiče, nakon što ona vidi brutalno ubojstvo koje se dogodilo u kući preko puta, postaje jasno da je njena priča mnogo složenija. Negdje na polovici knjige naslućuje se da suprug i kći više nisu živi, a iz detalja o njihovoj pogibiji postaje jasno i zašto Anna uspijeva traumu preživjeti samo u četiri zida. U tom trenutku autor ovaj roman pretvara u priču o osjećaju krivnje. Tada pratimo Annu koja pokušava iznova naučiti disati, jesti, spavati i živjeti s najtežim osjećajem krivnje. To ovaj roman, koji sadrži i obrat koji se očekuje na kraju priče, izdvaja iz sve većeg mnoštva sličnih priča koje se brzo čitaju, ali i još brže zaboravljaju. A daljnji uspjeh ovisi o kvaliteti filma za koji su prava već otkupljena.