Hrvati su skromno bogati, ali i luksuzno nesretni

Kada primanja nastave rasti i nakon što su prosječne materijalne potrebe zadovoljene, to neće proizvesti sretnije građane

Može li vam novac kupiti sreću? Hrvati će vam reći da ne može, no meni se čini da mnogi vjeruju da je suprotno. Istraživanja pokazuju da postoji točka do koje se životno zadovoljstvo povećava direktno u proporciji s imućnošću, dok ne premašimo neznatno granicu materijalne potrebe. Nakon toga dodavanje novčića na hrpu ne donosi više osmijeha. Zamislite dodavanje novih znamenki (čak i puno njih) na stanje bankovnog računa jednog milijardera i možete zamisliti da to jedva čini neku razliku, dok čak i samo udvostručavanje niskih primanja siromašnog kućanstva čini ogromnu razliku. Čini se da se ovaj efekt reflektira i na čitave države. Relativno mala povećanja imovinskog stanja ljudi u zemljama niskog BDP-a snažno koreliraju s drastičnim povećavanjem zadovoljstva životom. Kada primanja nastave rasti i nakon što su prosječne temeljne materijalne potrebe zadovoljene, viša primanja ne proizvode sretnije građane. U Latinskoj Americi konstantno se pokazuje da su ljudi zadovoljniji svojim životima nego što bismo pretpostavili s obzirom na njihovo prosječno imovinsko stanje. Kostarika se osobito ističe jer ima višu razinu sreće nego SAD ili Njemačka iako je daleko siromašnija. S druge strane, na Bliskom istoku razina sreće niža je unatoč ogromnom bogatstvu zemalja poput Saudijske Arabije, Katara ili Ujedinjenih Arapskih Emirata. Niz anomalija se nastavlja relativno siromašnim Tajlandom i Pakistanom, gdje su ljudi drastično sretniji nego što bi njihovo imovinsko stanje dalo naslutiti, dok bogato stanovništvo Luksemburga, Singapura, Hong Konga i Irske nije sretno koliko bi trebalo biti. Živio sam u Kanadi, SAD-u, Njemačkoj i sada Hrvatskoj – sve su to mjesta koja pružaju puno više od temeljne egzistencije. U razvijenijim ekonomijama primijetio sam da je dodatno bogatstvo proizašlo iz još više mukotrpnog rada, ali je izostanak osjećaja pripadnosti bio raširen i obitelji su se pritom ili raspadale ili su njihove međusobne veze dosta oslabile. Zbog toga unatoč bogatstvu žude za nečim većim, za većim osjećajem povezanosti – povezanosti kakvu ovdje u Hrvatskoj uzimamo zdravo za gotovo. Hrvati su skromno bogati i imaju bolju povezanost, ali su luksuzno nesretni. Ne znam je li to u našim genima ili se radi o funkciji naše komunističke prošlosti u kojoj je nepovjerenje dominiralo – ali radi se o nezadovoljstvu koje biramo unatoč stanju naših bankovnih računa. Trčimo prema slabosti Zapada, a još više zabrinjava nepromišljenost i zaobilaženje mudrosti koju donose snaga i iskustvo Zapada. Maslow kaže da ljudi žele još čak i kada zadovolje svoje osnovne potrebe za hranom i sigurnošću. U Hrvatskoj smo pod pogrešnim dojmom da trebamo više novca, a zapravo nam treba više nade. Više osjećaja da naši životi doprinose nečemu većem od nas samih. Treba nam osjećaj ponosa ili objektivne izvrsnosti. Što se mene tiče, bio sam najsretniji kad smo imali najmanje. U RH imamo osjećaj zajedništva za kojim zapadnjaci žude, ali nedostaje nam njihov osjećaj nade. Ta nada neće doći iz razaranja naših obitelji i zajednica.