Počeo potkivajući konje, danas na djedovini ima izletište i goste uči jahati
Bjelovarski kraj prvi se može pohvaliti sa sto kilometara certificirane konjičke staze u nas
Potencijal su prepoznale i poneke agencije, koje nude sedmodnevne aranžmane Bilogorom na konjskim leđima za oko 6700 kuna
radmila.kovacevic@vecernji.net Što to ima brežuljak u Ribnjači usred Bilogore što nemaju Zagreb, Jadran, Tenerifi ni cijela Italija? Je li to miris bagrema, koji s proljeća kupa mali brijeg, ili ljetni miris pokošene trave, pa sijena? Je li prevagnula ljepota žarke bilogorske jeseni ili mir zime na selu? Nikad Vladimir Vlajinić nije analizirao što ga je u njegovim tridesetima dovelo na djedovinu u Ribnjači. Danas, gotovo desetljeće i pol kasnije, kao oženjen čovjek, otac i vlasnik izletišta “Na malenom brijegu” s njivama, livadama, stadom ova- ca i konjima, kaže: “Rođen sam u Zagrebu, ali uvijek sam više volio mala mjesta...” Za njegov agroturizam, 25 kilometara od Bjelovara, danas već znaju i neki u Njemačkoj, Italiji, čak i u Grčkoj, Turskoj. Brojke nisu velike, ali izletište “Na malenom brijegu” zajedno s dvadesetak punktova na Bilogorskoj konjičkoj turističkoj stazi, prvoj certificiranoj u nas, polako probija led i utire put u konjički turizam.
Ništa bez kredita
Bilogorom se pruža gotovo sto kilometara uređene jahačke staze, a gost dobiva i specijalizirane vodiče. Tu kvalifikaciju ima i Vlajinić, koji je prvih godina na selu kućni budžet popravljao, valjda kao znak sudbine potkivanjem konja. – Zanat potkrivanja savladao sam dok sam kao mladić šegrtovao na zagrebačkom hipodromu – smije se Vladimir. – Inače, kad sam se 2003. vratio na djedovo imanje, prvo sam se bavio poljoprivredom, vinogradom, voćnjakom, krenuli smo i s ovcama, a ubrzo i s konjima. Bolje rečeno, s kobilom, koja se ždrijebila, neke sam konje i kupio, a sada ih imam osam. Četiri-pet godina kasnije dignuli smo kredit i počeli uređivati gospodarstvo za turizam, a 2009. i registrirali izletište – kaže Vladimir, koji je nakon grafičke škole u ‘bivšem’ životu bio klasični turistički vodič i slikar slika, kako kaže, suvenirske vrijednosti. U Ribnjači se, pak, vrijednim rukama Vladimira i njegovih roditelja brzo pridružila i supruga, učiteljica Vesne, a obitelj se uskoro uvećala i za kćer Lauru te sina Dorijana. Složna poljoprivredno-turistička obitelj ima i jednu stalno zaposlenu radnicu, a kad je više posla s turistima ili u poljoprivredi, još po dvoje-troje radnika pomaže im privremeno. Posla ne manjka. Na malenom brijegu, s restoranom i kućom za goste sa šest kreveta, godišnje broje koju stotinu noćenja i po dvije tisuće izletnika. Vlajinići su poput svih koji su se u Bilogori pionirski odlučili okušati u konjičkom turizmu, svjesni da to u najboljem slučaju može biti lagani kas, nikako galop. – Lani smo imali grupu od četiri Njemice. Bile su oduševljene prirodom, hranom, gostoprimstvom i posebno konjima gidranima.
Spojiti poljoprivredu i turizam je izazov, ali rekao bih mladima koji imaju preduvjete neka se usude. Ima tu kruha... VLADIMIR VLAJINIĆ vlasnik izletišta s konjima
Skupinu iz Turske, koja je došla iz kamenjarskih krajeva te zemlje, fascinirale su naše šume, njihovo zelenilo... Ma svi su bili prezadovoljni i vjerujem da će se neki vratiti i da će biti i novih gostiju – optimističan je naš sugovornik.
Jahanje i vino, masaže...
Na imanju se, inače, sat vremena može jahati za 90 kuna. Tolika je cijena i škole jahanja po satu, dok, recimo, najam konja na cijeli dan stoji 350 kuna. Za vikend s dva noćenja, uključujući domaća, tradicionalna jela i dvodnevni najam konja treba otprilike 1500 kuna, s tim da naši ljudi najčešće dolaze ipak samo na izlet; objeduju, plate da djeca malo jašu, sami prošeću. Česte su i organizirane skupine školske djece, za koje su domaćini osmislili igre u prirodi, kojima ni odrasli obično ne odole. – Da, to je ta lijepa, turistička strana ove naše priče. Na drugoj strani medalje puno je fizičkog rada, ustajanje najkasnije u šest i puno problema s kojima se poljoprivrednik kod nas susreće. No nikad ni ja ni obitelj nismo požalili što smo se upustili u ovu avanturu. Čak bi se usudio poručiti i mladima, ako imaju neke preduvjete, da se ne boje izazova zemlje i turizma. Ima tu kruha – govori Vladimir. To vjeruju i u Turističkoj zajednici Bjelovarsko-bilogorske županije koja je izdala brošuru o konjičkom turizmu te regije na četiri jezika, a potencijal su prepoznale i poneke putničke agencije. Ljubiteljima jahanja tako, recimo, nude sedmodnevne aranžmane Bilogorom na konjskim leđima za oko 6700 kuna. U cijeni aranžmana su, osim smještaja i fine domaće hrane, posjeti usputnim vinarijama, kupanje u toplicama, wellness, masaža... A sve, kao bonus, usred “Toskane u malom”, kako za bilogorski kraj često kažu sami Talijani iz talijanske asocijacije konjičkog turizam (ENGEA), koji su dobro upoznali Bilogoru, a i pomogli da prva hrvatska konjička turistička staza prvi put uđe u međunarodni katalog konjičkog turizma za sezonu 2018./2019.