Budimir zabija lakoćom Eduarda, divi se Zlatanu
Nisam se namjeravao vratiti nogometu, no osjećao sam da mi je život nedorečen. Sada uživam u igri, kaže 32-godišnji Mario Budimir
Godinu i pol apstinirao je od nogometa. Stasiti je Sinjanin (visok 193 cm) svako jutro trčao, vozio bicikl, satima igrao mali nogomet... Mario Budimir (32) najintrigantnija je i najzanimljivija priča ove sezone u Prvoj hrvatskoj nogometnoj ligi. Prije samo nekoliko mjeseci teško je bilo tko mogao predvidjeti da će taj stasiti Sinjanin (visok 193 cm) u završnici sezone odjenuti Dinamov dres. No, ono što je napravio u dresu Rudeša sjajan je predložak čak i za nešto više od novinskih stupaca. Pet i pol godina proveo je u Grčkoj, potom je uslijedila epizoda na Cipru. Prije dolaska u Rudeš, Budimir je apstinirao od ozbiljnog nogometa godinu i pol dana (u veljači 2016. odigrao je posljednju utakmicu za ciparski Paralimni, a za Rudeš debitirao 9. rujna 2017., na utakmici s Dinamom, nap.a.). Nakon epizoda u Grčkoj i na Cipru, Mario je u rodnome Sinju igrao mali nogomet, trčao, vozio bicikl i tako održavao formu. – Nisam se namjeravao vraćati nogometu. Uživao sam sa suprugom i djecom. No, osjećao sam da mi je život nedorečen. Svako sam jutro trčao, ali sam prolaziti kroz nešto ili pripremati se, to je nemoguće. Zadam si zadatak, no odustanem kada mi postane teško. To se ne može dogoditi kada ste u grupi s ostalim igračima. Mali nogomet mogu igrati i po četiri sata. U velikom nogometu uvijek prelazite granice. I kada ste najumorniji, lopta vas povuče za sprint u 95. minuti – kazao je Budimir, igrač tržišne vrijednosti 600 tisuća eura, koji je s Dinamom potpisao jednogodišnji ugovor.
Lakoća rasnoga strijelca
Očito mu je intuicija sugerirala prave stvari kada se odlučio priključiti Rudešu. Kako je sam kazao, godinu i pol bez nogometa predug je period. – Ne možete zaboraviti igrati nogomet. Rekao sam samome sebi da moram još jednom pokušati i zato sam se vratio – ističe Mario. U samo nekoliko mjeseci potvrdio se kao jedan od najboljih napadača naše lige. Ma kakva ona bila, treba zabiti 13 golova u momčadi koja se veći dio sezone borila za ostanak. I to protiv Dinama, Hajduka, Osijeka, Rijeke...
Nakon što je u prvih nekoliko nastupa počeo zabijati, teško je bilo ne registrirati lakoću kojom taj rasni strijelac postiže pogotke. – Uživam u nogometu, odlično se osjećam, opuštenije. Sada racionalnije trošim energiju. Prvenstveni zadatak mi je napad. Ali danas ne možete bez igre u oba smjera – otkrio je Mario tajnu svoje forme. Potpis za Dinamo sigurno mu je donio dodatno samopouzdanje. Negdje u jesenskom dijelu prvenstva napisao sam da u HNL-u ne postoji napadač koji zabija s takvim autoritetom. Bilo je onih koji su sumnjali u tu procjenu, najblaže rečeno... Kada bih se morao prisjetiti posljednjeg najboljeg strijelca lige koji je tako lako zabijao, onda bi to bio Eduardo da Silva. Mario Budimir nije sličan Eduardu, no zajedničko im je što obojica imaju nevjerojatno izražen golgeterski instinkt. A sada je Budimir u situaciji da napadne i poziciju najboljeg strijelca lige. Do sada je postigao 3 pogodaka, dva manje od suigrača Soudanija, odnosno tri manje od vodećeg strijelca Hebera. Kad analiziraju Budimirove igračke karakteristike, mnogi kažu da je taj dečko trebao napraviti veću karijeru. Kada smo razgovarali prije nekoliko mjeseci, bio je na pet pogodaka u sedam utakmica. No, nije želio predviđati svoj golgeterski učinak. Dapače, plašio se bombastičnih naslova. – Nemojte samo pisati da sam najbolji ili nešto slično. Za sve je zaslužna momčad – govorio je tada dečko koji osvaja osobnošću i skromnošću, a i sada je, nakon potpisa za Dinamo, ostao čvrsto na zemlji.
Bez šanse u Hajduku
Za Budimira kažu da je svojedobno, dok je bio u Hajduku, bio jedan od najtalentiranijih igrača na našim prostorima. No, u Hajduku nije dobio pravu priliku. Kao ni mnogi koji su kasnije napravili velike karijere. – Hajduk mi je puno pomogao, dao mi je sve osim šanse da igram. Koju nikada nisam dobio. Nisam imao ni sreće jer su mi te 2006. godine konkurencija u napadu bili Rukavina, Jelavić, Kalinić, Bušić, Blatnjak, Dragičević, Bartolović, Makarin... Ne bih dalje nabrajao da nekoga ne zaboravim. Bilo je nemoguće tada dočekati priliku – prisjetio se Mario. Ovih dana mobitel mu ne prestaje zvoniti. Brojni su čestitari, a za Sinj će vrlo brzo i neka pošiljka Dinamovih dresova. Baš kako to njegove igračke karakteristike sugeriraju, najdraži mu je konkretan nogomet. Znači, Real prije Barcelone. Još ima neispunjenu želju – El clasico gledati uživo. Voli razmišljati o taktičkim postavkama Zinedinea Zidanea ili Carla Ancelottija. A najdraži igrač? Nije teško pogoditi – Zlatan Ibrahimović.
Real voli više nego Barcu. Najveća želja mu je gledati El clasico uživo