Beograd se hvali antifašizmom da bi laž postala istina
Tko Hrvatskoj oduzima antifašizam, taj vjerojatno želi umanjiti vlastiti fašizam
Ostanu li odnosi dviju država taocima neriješenih prijepora, nikome se ne piše dobro Svakoj propaloj državi pripadaju zločini koje je počinila, bez umanjivanja i opravdavanja
Hrvatski se antifašizam ne bi smio diskvalificirati zato što su ga predvodili komunisti i u njemu u znatnom broju bili zastupljeni Srbi iz Hrvatske
Posljednjih dana Srbija zaoštrava s Hrvatskom odnose na jedinstvenom pitanju: tko je veći antifašist? U regularnim uvjetima, vlasti u Beogradu mogle bi takvu otužnu utakmicu dobiti jedino pod uvjetom da Hrvati sebi nastave zabijati autogolove. U tom bi se slučaju za konačni ishod moglo govoriti kako se vreća rugala zakrpi.
Podsjetnik Srbiji
Za sumnjivu ideološku igru oko „dva svijeta“, koju Hrvatska ne bi smjela olako prihvaćati zbog vlastite moralne higijene i europske civilizacijske perspektive, u Srbiji nemaju ni poznatih ni skrivenih aduta, osim da im iz Zagreba ne stignu novi pokloni u obliku izlizanih ideoloških teorema o antifašizmu kao „floskuli“. Oni, na žalost, još kruže javnim prostorom, štete demokratskim interesima Hrvatske, ali ne opravdavaju srbijanske visoke dužnosnike da uzdižu vlastiti antifašizam na račun hrvatskoga fašizma. Povijesne činjenice morale bi biti poznate i onima koji ih krivotvore za potrebe dnevne politike i nove homogenizacije nacije. Srbija nije lišena moralnoga prava da misli na Jasenovac jer su Srbi bili brojčano najveća skupina među 90-ak tisuća dosad registriranih žrtava; odgovornost prema istini morala bi je obvezati da presta- ne licitirati brojem žrtava i da se odrekne teorije o ugrađenoj „genocidnosti“; ona se ne može odnositi ni na jedan narod. S druge strane, ne može Srbija okretati glavu da ne bi i sama vidjela da je za vrijeme rata i ona imala svoju verziju kvislinške države, za koju se ne može reći da je bila ni neovisna ni slobodna, koja je imala svoje logore, koja je temeljito „riješila“židovsko pitanje, koja je imala svoga malog Führera u liku Milana Nedića. To što su imali Srbi(janci) ne može ništa umanjiti od onoga što su u tome ratnom vihoru imali Hrvati: državicu koja je „kupljena“prodajom dijela vlastitoga teritorija, koja je funkcionirala na rasnim zakonima i na teroru, koja je imala „svoje“logore, koja je tlačila političke protivnike, koja je imala Poglavnika kome su se rugali i njemački generali, o kojima je ovisio. Ukratko, ni jedan se narod ne bi smio hvaliti svojom ratnom državom ni rugati drugome a da se ne ruga i sebi. Svakoj propaloj državi pripadaju zločini koje je počinila, bez umanjivanja i bez opravdavanja; odgovornost pripada svima onima koji se postavljaju kao baštinici takvih zločinačkih režima. Ni jedan od dva fašizma ne može amnestirati drugi. Kad se u Beogradu hvale „svojim“antifašizmom, onda ili stvarno vjeruju da je u Jugoslaviji pobijedio antifašizam Draže Mihailovića, a u tom slučaju antifašizam nije pobijedio ni u Europi, ili ponavljaju laži, u vjeri da će laž jednom postati istina. Saveznici su svoje rekli usred rata: prvo, da su se četnici „beznadno kompromitirali“i drugo, da su partizani „vodeći element otpora u Jugoslaviji“. Ne bi Winston Churchill slao Titu najbolje prijatelje, Deakina i Fitzroya, i vlastitoga sina Randolpha, da je sumnjao tko se stvarno bori protiv nacizma (što je bio glavni kriteriji zapadne podrške i pomoći). Uostalom, Srbiju je morala oslobađati Crvena armija, a hrvatski su partizani imali dovoljno snage da uz Hrvatsku oslobode i Sloveniju, i da ginu po sutjeskama i neretvama za ideale koje nisu ostvarili. Hrvatski se antifašizam ne bi smio diskvalificirati zato što su ga predvodili komunisti i u njemu značajno bili zastupljeni Srbi iz Hrvatske. Govoriti za antifašizam da je „floskula“uvreda je i Europi bez obzira na to što su komunistički pobjednici uzurpirali antifašizam da nametnu totalitarnu vlast. Tko Hrvatskoj oduzima antifašizam, taj vjerojatno želi umanjiti vlastiti fašizam. Tko umanjuje ustaške zločine svodeći režim Endehazije na njegovu totalitarnu dimenziju, taj čini uslugu Dačiću, Vulinu i društvu, koji u Hrvatskoj ne vide ništa drugo osim ustaštva i ustaša. Ako su oni zaboravili, dobro ih je podsjetiti da je Srbija jednom napravila agresiju na Hrvatsku pod izgovorom da na vlast opet dolaze ustaše te da ih treba spriječiti da ne bi ponovili stare zločine.
Tendencija ponavljanja
To što u Beogradu teško mogu prihvatiti svaki razgovor o velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku može značiti ili da nisu svjesni što su napravili ili da bi to svjesno opet učinili. To što u Zagrebu ni danas ne vide svi da je s hrvatskim Srbima trebalo graditi čvršće mostove u novoj, demokratskoj hrvatskoj državi (bez iluzije da će svi prelaziti preko njih), što se u nacionalističkoj politici zbog šnicle i dalje ubijaju volovi, što se prošlosti pušta da „raste kao korov“, ne daju za pravo vlastima u Beogradu da po sistemu „drž’te lopova“bježe od odgovornosti za oživljavanje velikosrpstva. Ima li većeg dokaza od toga da im Vojislav Šešelj, sada i službeno ratni zločinac, politički vodi državu i vedri i oblači u njoj! Kad raščisti u svome dvorištu, Vučićeva vlast dobit će moralno pravo da gleda preko hrvatskoga plota. I obrnuto: ne mogu se hrvatske vlasti vaditi na to da u Beogradu ima fašizma, s navodnicima i bez navodnika, pa da odlaže obračun s vlastitim ustaštvom (kojeg je iz Zagreba lakše detektirati nego s tendencioznim dalekozorima iz Beograda). Ostanu li odnosi dviju država i dvaju naroda taocima neriješenih prijepora iz ratne prošlosti, i pod novom hipotekom antifašizma, onda se nikome ne piše dobro. Jer, neraščišćena povijest uvijek ima tendenciju ponavljanja.