Mjere za uništenje ekonomije i građana

Živi zid rješenje za prezaduženost države, građana i tvrtki vidi u tiskanju novca, a podlogu za financiranje svojih populističkih obećanja traži u promjeni porezne politike. Međutim mjere koje naizgled izgledaju privlačno za ekonomske laike, dovele bi do uništenja ekonomije i povukle građane u siromaštvo. Hrvatska narodna banka po njima postaje tiskara novca. Kada bi tiskanje novca bilo tako lako i kad novac ne bi morao imati kolateral u imovini, onda bi ga tiskala svaka država na svijetu. Stotine milijardi kuna koje bi, po Živom zidu, tiskao HNB, u najmanju bi ruku prepolovio vrijednost kune pa bi svaki uvozni proizvod bio barem dvostruko skuplji za domaće potrošače. Uz to, Živi zid bi povećao stopu obvezne pričuve na 50 posto. U brojkama, to bi preko noći izazvalo povlačenje 135 milijardi kuna s tržišta, što znači da ne bi bilo novca za kredite ni investicije poduzetnika. Paradoksalno, Živi zid u financiranju države računa na uvoz, što je vidljivo iz njihova prijedloga za dvojnu stopu PDV-a. To je najizdašniji porez koji s najvećim udjelom puni proračun, a Živi zid drži da bi na uvozne proizvode trebalo PDV naplaćivati 30 posto, a na domaće 10 posto. Ako bi to bilo tako, znači da računaju da će nedostatak novca nastao manjim prihodima od domaćih proizvoda nadomjestili novcem od stranih proizvoda. Međutim, strani proizvodi zbog njihovih monetarnih mjera postaju najmanje dvostruko skuplji za hrvatske građane, a poskupljuje ih i PDV pa je pitanje tko bi imao novca kupovati ih. Ako ih pak ne bi kupovali onda ni u proračunu ne bi bilo novca od PDV-a na strane proizvode. Osim što bi ostali bez novca od PDV-a, ukinuli bi porez na dobit, a to znači osam milijardi kuna manje u blagajni, pa bi ukinuli i porez na dividendu i nasljedstvo, što dodatno uzrokuje rupe u proračunu. Uz to, HRT-u bi oduzeli 1,2 milijardi kuna godišnje ukidanje pretplate, a HGK bi se mogao ugasiti bez 140 milijuna kuna članarine koja im čini 76 posto prihoda. Zaključak je da bi građani potpuno osiromašili jer bi im sve bilo skuplje, a novca za socijalu i zdravstvo ne bi bilo. (M. Šunjerga)