HDZ i SDP pretvorili su Hrvatsku u koloniju pa mogu skupa
Velika koalicija sve je manje nerealna a sve više – prirodna. Tako se čini poslije prvog kongresa Živog zida i uspona te stranke u ispitivanjima javnog mnijenja. Izgledi za koaliciju SDP-a ili HDZ-a sa Živim zidom poslije idućih izbora su gotovo nikakvi, što zbog radikalnog programa zidara, što odlučnosti te stranke u odbijanju bilo kakve koalicije. I kako ni HDZ ni SDP vjerojatno ne bi mogli sastaviti Vladu bez međusobnog koaliranja, njihov je savez sve vjerojatniji. No ne mora ih na suradnju prisiliti mehanički zbroj zastupnika potrebnih za većinu, HDZ i SDP su ideološki sve bliži. Zapravo je sada teško naći razlike koje bi bile nepremostiva prepreka za veliku koaliciju. I jedni i drugi su jako daleko od nauma da nešto mijenjaju u sudioništvu Hrvatske u međunarodnim asocijacijama kao što su Europska unija i pakt NATO, a obećanje o izlasku Hrvatske iz tih saveza najjače je odjeknulo s kongresa Živog zida, njihova “zajedničkog neprijatelja”. Daleko su i od namjere da Hrvatskoj počnu vraćati gospodarsku i financijsku suverenost, da obuzdaju strane banke i druge profitere, da u gospodarstvu naprave promjene koje bi, makar došli u sukob s Bruxellesom, pokrenule hrvatske proizvodnje, bitno smanjile uvoz i potrebu za njim, povećale zaposlenost i plaće. Kako bez toga nema boljitka, siromašenje stanovništva će se nastaviti a nastavit će se sve kobnije iseljavanje te smanjivati natalitet. Bitnih razlika između HDZ-ova i SDP-ova upravljanja Hrvatskom od 2000. godine, kad su ljevičari prvi put osvojili vlast, do danas nije bilo. Cijelo to vrijeme Hrvatska je pretvarana u koloniju, rasprodavana su nacionalna bogatstva i rasla ovisnost o onima koji su ih kupovali, to jest od Europske unije. Tuđmanov suverenizam nestao je u podložnosti Bruxellesu, za koju je HDZ-u izlika bila svetost Europske unije, a još ju je lakše prihvaćala ljevica zbog naslijeđenog internacionalizma i iz vremena kulta Moskve i iz vremena kulta Titove nesvrstanosti. Što god se više cementirala ta ovisnost i podložnost slabilo je gospodarstvo, rastao inozemni dug i stvarana navika na koloniju Hrvatsku kao na njezino “prirodno” stanje. Vrhunac u učvršćivanju te navike došao je s Andrejom Plenkovićem koji je kao hrvatski interes ojačao politiku posve suprotnu tom interesu (izostanak bilo kakvog zamjeranja profiterima i Bruxellesu, ponižavajuće višejezično podilaženje moćnicima Europske unije na skupovima njezinih tijela, zamjeranje Rusima itd.) A taj vrhunac zapravo je vrhunac bitno istih politika HDZ-a i SDP-a u posljednjih nešto manje od dvadeset godina. Prvi put otkad je u javnosti Plenković je vrisnuo u Hrvatskom saboru kad ga je zastupnik Živog zida Bunjac nazvao “bruxelleskim projektom” što je podudarno sa žestokim Bernardićevim napadom na tu stranku poslije njezina prvog kongresa. I ta podudarnost stvarno i simbolično pokazuje kako su SDP i HDZ sve bliže. I ideološke su im razlike sve manje ili nikakve. Vodstva i jedne i druge stranke prihvatila su Istanbulsku konvenciju, slični su im nazori o pobačaju, a kompromiserstvo HDZ-a u reformi školstva koja je u nadležnosti ministarstva koje drži HNS s ministricom Divjak na čelu pokazuje kako se ni u tom projektu HDZ i SDP ne bi razilazili. Vrlo su im slični stavovi i o pozdravu “Za dom spremni” i petokraki. Ni drugdje ne bi trebali ništa mijenjati, pa tako ni na najmoćnijem mediju, Hrvatskoj televiziji, koju drže ljevičari, Plenkovićevom politikom toliko ohrabreni da Domovinski rat proglašavaju građanskim. I još jedna ne nevažna pojedinost – ako je SDP nasljednik komunista iz bivše države i u tome je sličan Plenkoviću koji se na izdisaju te države još držao za njezine skute citirajući Marxa i Kardelja. Sa svojim sadašnjim rejtingom u anketama, premda mu neprestano raste, Živi zid još nije stvarna opasnost ni za SDP ni za HDZ. Ali ako se zanemare neki sumanuti stavovi Ivana Pernara, onda je ta stranka jedina poželjna opasnost Plenkoviću i Bernardiću. I stoga je velika koalicija sve vjerojatnija, ali bi mogla biti i pogibeljna jer bi zbog nespremnosti za promjene i nesposobnosti za oporavak Hrvatske još više pogoršala rejting i HDZ-a i SDP-a. Nakon toga bi Hrvatska bila u kaosu u kojem bi bilo još teže složiti većinu i uspostaviti vlast. Poslije obećavajuće koalicije Račan-Budiša koja je propala, poslije u oporbi obećavajućeg Sanadera koji je na vlasti bio katastrofa, poslije “svježeg” Milanovića i uljuđenog Plenkovića – dvije velike stranke potrošile su zalihu svojih obmana, pa mogu skupa.
Dvije velike stranke potrošile su zalihu svojih obmana, a ideološke su im razlike sve manje