I seks je ovdje među ključnim dokazima da je žena ženi uvijek vučica
Moćna priča o dvije žene, njihovim životima, o Italiji, onoj najsiromašnijoj na jugu i onoj bolje stojećoj prema sjeveru, zapravo je saga druge polovice 20. stoljeća – to je serijal romana Elene Ferrante koji svijet poznaje (i voli) pod naslovom “Genijalna prijateljica”. Profil, hrvatski izdavač Elene Ferrante, nedavno je objavio treći roman ovog ciklusa “Priča o onima koji bježe i onima koji ostaju” (urednica Adriana Piteša, prijevod Ana Badurina, 129 kuna), dok je kraj priče koja je pseudonim ove autorice proslavila u cijelom svijetu najavljen za jesen, taman uoči Interlibera. U ovom smo romanu u šezdesetima, Italijom bukte klasni sukobi, pojavljuju se Crvene brigade i prva računala, buja konzumerizam, izumljena je kontracepcijska pilula... Obje su junakinje udane, imaju djecu, očajnički traže svoje mjesto pod suncem, nesretne su... Ako je to uopće moguće, Ferrante u ovom romanu uzima dodatni zamah. I pri tome je, blago rečeno, krajnje okrutna. Ona jednostavno piše – istinu, bez ikakvih uljepšavanja, pronicljivo i proživljeno. Šokantna je, primjerice, epizoda s pilulom. Jedna od junakinja nakon dva poroda počinje uzimati kontracepciju jer ne želi više djece. Njen je muž užasnut jer što ako se zbog toga razbole on i djeca?! A taj muž nije neki polupismeni primitivac, već vrhunski intelektualac, sveučilišni profesor. Ferrante se tim i takvim pričama obračunava s talijanskim patrijarhatom, onim u kojem misleće žene postavljaju pitanje: kako se uopće izboriti za mrvicu nevezanosti uz taj krajnje ograničavajući muški rakurs i upravo zbog toga ona je autorica koju danas treba čitati baš u Hrvatskoj, zemlji u kojoj (odavno izborene) ženske slobode nikada nisu bile ugroženije, i to u ime nečijeg političkog, a ne samo novčanog profita. U ovom dijelu Napuljske tetralogije Ferrante se mnogo više bavi seksom i tu je također nesmiljena, a upravo kroz razmišljanja o seksu dokazuje još jednu važnu pouku koja proizlazi iz njenih djela, staru istinu da je žena ženi uvijek vučica. Malo je tu toplih emocija i misli, mnogo zavisti, ogorčenja, nadmetanja... A baš je to ona ključna spoznaja koja njeno pisanje izdvaja iz literature koju tako populistički volimo zvati “ženskom”.