Duško Jaramaz: Prodao sam pola milijuna ploča, a pjevao sam da lakše dođem do cura
Dobro kaže Mišo Kovač – danas je lakše snimiti CD nego CT glave. Tada nije svatko mogao prodati kravu i snimiti album
Duško Jaramaz, iskusni fotoreporter Pixsella, autor zapaženih fotografija, prvi koji je prošlog ljeta u fotoobjektiv uhvatio Breda Pitta kako se šeta Šibenikom, sedamdesetih je godina bio zvijezda lakoglazbenih nota s desecima uspješnih hitova. Za Duška Jaramaza tada su pjesme pisali Đorđe Novković, Đelo Jusić, Stipica Kalogjera, Branimir Mihaljević, jednom riječju prva pera hrvatske zabavne glazbe. Ploče, koje je snimao za Jugoton, odreda su bile uspješnice. Neke od njih postigle su zlatnu nakladu, prodao ih je ukupno gotovo pola milijuna, a onda je, početkom osamdesetih, iznenada prekinuo zvjezdanu estradnu karijeru koja je još obećavala i posvetio se posve drugoj branši. Nemirni je duh našeg svestranog Duška početkom 80ih odveo u turističke vode, potom je cijeli rat proveo u uniformi hrvatskog vojnika, nakon čega je još jednom okrenuo život naglavačke, promijenio karijeru i postao uspješan – fotograf.
Komentari obožavateljica
Međutim, Duškova odana publika nije ga zaboravila pa mu je Croatia Records 2009. godine izdao Zlatnu kolekciju, CD na kojemu su 24 uspješnice iz sedamdesetih, poput Idi sad bez pozdrava, Gorki su cvjetovi naših ruža, Zbog jedne ljubavi nove, Igrala bi koza, ali i Ćaća moj – pjesma koju je 2008. godine za njega napisao Zoran Škugor, kojom je fanovima Duško pokazao da još uvijek zna dobro pjevati i nositi se sa suvremenim glazbenim izričajem. A da nije pao u zaborav svjedoče brojni Duškovi hitovi na YouTubeu koje su njegovi fanovi objavili u posljednjih desetak godina, ispod kojih su komentari najviše obožavateljica koje su, očito, nekad uzdisale za Duškom, a sada se pitaju gdje je on. – Evo me, živ i zdrav u Pixsellu! – s osmijehom je odgovorio kada smo ga nagovarali na intervju, jedini koji je dao otkako je napustio estradu i zatvorio to životno poglavlje. – Za mene je pjevanje bio način kako dobro zaraditi i lakše doći do cura. To je bio najljepši i najlakši način da zaradiš novce i budeš s curama. Dobro je bilo, pjevači su i tad bili zvijezde, ali ja nisam smatrao da je to moja prava karijera – priča Duško koji ne taji kako je i sam doživljavao da ga obožavateljice proganjaju. – Nije bilo mobitela pa su zvale telefonom. Znalo se dogoditi da dođem u hotel, a ondje me već čeka 10 poruka na recepciji, a drugih 10 cura ondje skaču, smiju se i čekaju da dođem. Sada je sigurno sve to izraženije, kad ljudi imaju tehnička pomagala, mobitele, internet... Ipak, onda je sve bilo izravnije, intimnije i,
Odrastao sam u šibenskom Varošu, u ulici iz koje su Arsen Dedić i Mišo Kovač. S Arsenom me veže kumstvo, a s Mišom sam prst i nokat. A i Vice Vukov živio je blizu nas
FOTOREPORTER PIXSELLA 70-IH BIO JE ZVIJEZDA LAKOGLAZBENIH NOTA, SNIMAO JE ZA JUGOTON I PRODAO POLA MILIJUNA PLOČA
Živio sam dobro od pjevanja, ali to je vrijeme prošlo. Tek sad kad se bavim fotografijom imam osjećaj da sam s prave strane objektiva
čini mi se, nekako ljepše – kaže Duško koji se glazbom počeo baviti krajem šezdesetih, a ploče je snimao od 1971. do 1999. godine. – U to vrijeme jedino mjesto kulturnih događanja i okupljanja u Šibeniku bio je Dom JNA. Tri puta tjedno bio je ples, što ni danas nema nigdje. Moj je otac ondje radio kao tehničko osoblje, na ozvučenju, a inače bio je fotograf. Tu sam se motao uz njega, a Šibenik je tad imao veliki orkestar kakav su imali još samo Zadar, Split i Pula. Osvajao sam u tom Domu JNA “Prvi glas” pa “Zlatni mikrofon”. Dakle, tu sam počeo kao Pattiera, Mišo, kao i svi koji su iz Šibenika, osim Arsena i Vice Vukova koji su otišli ranije u Zagreb – priča Duško. Onda su, igrom sudbine, Pro arte i Đorđe Novković došli u Šibenik, čuli su Duška i pozvali ga da dođe sminiti ploču u Zagreb. To je bilo 1971., kada još nije imao 18 godina.
Idi kući i nauči pjevati
– Tad je bilo drukčije. Nije bilo sto proba. Bilo je ili jesi ili nisi, znaš ili ne znaš. Pokojni Pero Gotovac bio je čovjek koji nije dopuštao pogreške. Sve sam ploče snimio za Jugoton i tražila se kvaliteta. “Idi sad bez pozdrava” je moja prva ploča. Tekst sam i glazbu napisao sam, a aranžman je napravio Đorđe Novković. Došao sam u Jugoton, Novković mi je već rekao da ću snimiti ploču, a Pero Gotovac bio je iza stakla. Otpjevao sam iz srca i duše, ali Pero mi je rekao: “Slušaj, mali, imamo jednog Mišu Kovača, drugi nam ne treba. Vrati se kući, nauči pjevati pa dođi opet.” Novkoviću je bilo krivo, pjesma spremna, sve spremno, ali tada nije bilo “ajde pusti ga, to je moj...” I ništa, vratio sam se kući, bilo je proljeće. Došao sam ponovo na jesen, Gotovac me čuo i rekao – “Sad može”. Veliki pjevači, koji su poslije izgradili velike karijere, kod Pere bi prolazili, neću im sada otkrivati imena, tek peti ili šesti put – priča Jaramaz. Radio je s prvom kategorijom tadašnjih skladatelja, a u vrijeme kada je najviši ekskluzivni ugovor s Jugotonom bio s provizijom od 2,5 posto, on je dobivao 2 posto. – To je meni onda bilo kao kad bi Blanka Vlašić preskočila 18 metara. Prodao sam nekoliko stotina tisuća primjeraka ploča, ne znam točno broj, ali prodao sam sasvim solidno da sam mogao lijepo živjeti – priča Duško. Nastupao je svuda diljem bivše Jugoslavije, a bio je vrlo popularan u Sloveniji. Na festivale nije išao. – Na festivalima su uvijek igrice, a ja igre ne volim. Nisam htio ići na festival na kojem se možeš dogovoriti što ćeš dobiti. Jedan jedini put sam natjecateljski nastupio na samom početku, i to u Beogradu, u emisiji “Maksimetar”. To je bilo na nivou države, najveće natjecanje mladih nada, nešto slično kao što se sada radi u “Supertalentu” i “Zvjezdicama”. Ja sam prolazio iz emisije u emisiju, pa ušao u polufinale i na kraju prosinac dočekao kao pobjednik. Onda se dogodila dogovorena igra. Nagrada za tadašnjeg pobjednika bila je snimanje ploče, a ja sam već jednu ploču snimio, pa su se dogovorili da prvu nagradu daju Goranu Nikoloskome, kolegi iz Makedonije. Ja sam, tako, bio drugi i dobio utješnu nagradu – odlazak na koncert Rolling Stonesa u London – priča Duško. Ali, ni Rolling Stonesi mu nisu bili suđeni. – Oni su imali tad nekih problema s drogom i imali pauzu od godinu dana pa su me organizatori zvali, ispričali se i ponudili mi da odem na izbor za miss svijeta, također London, ha-ha... Baš mi je teško to palo, no bilo je lijepo, veselo i zabavno, a najmanje sam zapamtio taj izbor. Provod je bio dobar, popio sam piće s Engelbertom Humperdinckom, pjevačem “Posljednjeg valcera” – prisjeća se Duško. U Zagrebu je živio nekoliko godina, nastupao na koncertima i plesnjacima u cijeloj Jugoslaviji, a najviše u Sloveniji. Dušku Jaramazu je jednom prilikom kao “predgrupa” na koncertu u SAD-u nastupio Joe Maračić Maki. – Preko Duška Lokina dogovorili smo nastup. Tad je moja pjesma Ne plači majko, on će doći iz tuđine... i tako dalje bila popularna u dijaspori i oni su preko Lokina pitali bih li ja došao. Tako me on s njima povezao. Bio sam na tri velike turneje u Americi i Rusiji. Kada se sve spoji, u godinu i pol proveo sam godinu dana u Rusiji. To su bili veliki koncerti i velike grupe pjevača s jugoslavenske estrade, bilo nas je po pet ili šest izvođača: Anica Zubović, Majda Sepe, Slavko Perović, Zoran Georgijev, orkestar Petra Sama... – prisjeća se Duško. Prekretnica u njegovu životu dogodila se 1978. kada je na vrhuncu glazbene karijere pozvan u vojsku. – Onda se vojsku služilo drukčije, a ne ovako “ajde kući večerati”. Bio si zaista godinu dana potpuno odvojen od svijeta. Nije bilo skočit ću ovamo, idem tamo, nije bilo pjevanja. Ništa od toga, bio si u vojarni i služio si vojsku. Kad je to došlo kraju, imao sam prišto vilegiju da sam snimio još jednu ploču, i to dok sam još bio u vojsci. Vratio sam se iz studija iz Zagreba i sutradan se skinuo. Bio sam godinu dana odvojen od ljudi, ne nastupaš, ne pjevaš i došli su novi. Htio sam se vratiti u Šibenik, svuda sam bio, ali mi nigdje nije odgovaralo. Čista matematika u glavi isplati li se ponovo počinjati. Izračunao sam da bi bilo najbolje ostati do smrti u zlatnoj sredini: nisi najbolji, ali nisi najgori, tu si di jesi – kaže nam Duško. Otvorilo se u hotelu “Solaris” radno mjesto referenta za zabavni život i on je odlučio pridonijeti kvaliteti zabave u šibenskim hotelima. Pomogla su mu poznanastva na estradi, organizirao je brojne koncerte, a radio je i kao turistički vodič. Goste s kojima je radio vrlo je često i fotografirao. Tada je mislio da rade geni ćaće fotografa i nije vjerovao da će još jednom u životu, nakon glazbe i turizma, promijeniti karijeru, kao se dogodilo u godinama kada se vratio iz rata i postao fotograf. Sada snima bivše kolege. S nekima se izljubi i pozdravi, ali ne sa svima. – S nekima sam ostao dobar, u neke sam se razočarao, a naravno, možda su se i neki u mene razočarali. Ali, recimo s Vladom Kalemberom ostao sam dobar i danas. On je počinjao kada sam ja već bio na estradi. S njegovom sestrom bio sam jako dobar i kretali smo se u istim krugovima. S Duškom Lokinom sam odličan i dalje, bio sam dobar i s pokojnim Vedranom Ivčićem. Što se Šibenčana tiče, s Mišom sam prst i nokat, on je veliki čovjek. Ne vidimo se dugo, a kad se vidimo to bude kao da smo se ponovo našli. S Arsenom sam također bio dobar. Obiteljski smo, kumski povezani. Moj je dida bio njegovom ćaći kum, tako da smo se i nas dvojica uvijek zvali kume – priča nam Duško koji je odrastao u šibenskom Varošu, u Ulici Nikole Tesle, iznimno zanimljivom susjedstvu. Iz te su ulice Arsen i Mišo, a gledamo li šire šibenski Varoš, tu je i Vice Vukov. – Vicinu sam kuću također mogao vidjeti s prozora. Vice je stariji od mene i rijetko je bio u Šibeniku, ali bili smo bliski s njegovom obitelji. Njegova sestra i brat bili su veliki pjevači. Kad je bila proslava mature, govore stare šibenske priče, ili kad se Joško Vukov sa svojom ekipom vraćao ujutro iz restorana, kad bi oni zapjevali kalelargom, ljudi su samo otvarali prozore, šutjeli i slušali. To je bio pjevač, a i sestra Merica je predivno pjevala – priča Duško o okruženju u kojem je odrastao. Nije Teslina dala samo velike glazbenike, i zabavne i klasične. Iz te su ulice legendarni nogometaš i trener Pero Nadoveza, redatelj Mate Relja i još brojni šibenski velikani.
Mater me jednom gledala
– Žao mi je sada što nemam ni jednu zajedničku fotografiju s tim ljudima s kojima sam bio prijatelj, a i danas kada oni dolaze k meni nikad mi ne padne na pamet da se idemo slikati. Slika s mojih nastupa također nemam, što je čudno s obzirom na to da mi je otac bio fotograf – kaže Duško. – Moja je mater smatrala da ja ništa ne radim. Ne’š ti, pivanje. Mater me samo jednom čula uživo, i to na prijevaru. Nastupao sam u Biogradu, na dočeku Nove godine. Ćaća i jedan prijatelj su se dogovorili da pokupe žene u fiću i dođu u Biograd. I tad me ona jedini put čula. Otac me morao slušati jer je radio na razglasu i namještao mikrofone. Oni onda to nisu doživljavali kao nešto, a sad mater kaže “što hoćete, on je pjevao” iako je prošlo sto godina od toga – priča Duško. Nije mu žao ni zbog čega, ne zamara se što bi bilo da glazbenu karijeru nije prekinuo. – Ja sam to gledao kao posao od kojeg sam dobro živio. Tada je bilo veliko tržište, filtar je bio puno gušći, iako ne pravedan, ali nije mogao baš svatko prodati kravu i snimiti ploču. Dobro, Mišo kaže da je danas lakše snimiti CD nego napraviti CT glave. To je istina. Tada nije bilo tako. Jedno vrijeme sam od pjevanja dobro živio, ali to je vrijeme prošlo. Tek sad baveći se fotografijom imam osjećaj da sam s prave strane objektiva! – zaključio je Duško Jaramaz.