Privatnici zainteresirani isključivo za unosnije ordinacije s puno pacijenata
Privatizacija koju predviđa novi Zakon o zdravstvenoj zaštiti neće poboljšati skrb na područjima gdje je i sad manjkava i gdje stanovnici nemaju stalnog liječnika
Primarna zaštita trebala bi pružati 80% usluga, a liječnicima se istovremeno zabranilo pružanje cijelog niza zdravstvenih usluga
Ukidanje koncesija i mogućnost da svi liječnici primarne zdravstvene zaštite postanu privatnici u vlastitim ordinacijama glavna je promjena koja se predlaže novim Zakonom o zdravstvenoj zaštiti, o kojem je javna rasprava netom završila. Tom bi se privatizacijom trebala osigurati kvalitetnija i dostupnija zdravstvena zaštita, koja iz dana u dan sve više “krizira” u manjim i slabije naseljenim mjestima. Moguće je da će zdravstvena usluga koju će nuditi liječnik privatnik doista biti kvalitetnija, ako znamo da su u svim poslovima ljudi uvijek dodatno motivirani ako su “sami svoje gazde”. Međutim, to vrijedi za onog tko posluje na tržištu, pa tek treba vidjeti koju će točno dodanu vrijednost ponuditi privatne ordinacije pacijentima, u uvjetima da imaju zajamčen siguran i redovan priljev javnog novca. Nadalje, vidjet će se koliko će vlasništvo nad ordinacijom biti dovoljan motiv da se liječnici odluče za rad u slabo naseljenim krajevima.
Ključan priljev novca
Može se očekivati da će privatnicima biti poželjne ordinacije s puno pacijenata jer to jamči priljev novca, a neće biti jagme za one koje nemaju dovoljan broj osiguranika da bi od HZZO-a primali dovoljno novca za profitabilno poslovanje. Hoće li te ordinacije ostati domovima zdravlja? To bi onda značilo da se zdravstvena skrb neće poboljšati ondje gdje je bila manjkava, gdje stanovništvo da- nas nema stalnog doktora, već im se izmjenjuju povremeni i liječnici koji čekaju specijalizaciju u bolnici. To bi onda značilo da će samo unosne ordinacije prijeći u privatne ruke.
Borba tek predstoji
Nadalje, svakako je nejasno kako će se u praksu uvesti načelo supsidijarnosti, koje osigurava rješavanje zdravstvenog problema na najnižoj razini pružanja zdravstvene zaštite na kojoj je to moguće. Mantra koja se ponavlja je da bi primarna zdravstvena zaštita trebala pružati 80 posto usluga, međutim to je u potpunoj koliziji s činjenicom da se prije koji mjesec obiteljskim liječnicima zabranilo pružanje niza zdravstvenih usluga za koje su oni završili dodatne edukacije i kupili uređaje kojima bi te usluge mogli obavljati. Takvo “uređivanje” sustava ne samo da je kontraproduktivno nego je i paradoksalno. Borba tek predstoji kad je riječ o dežurstvima vikendima i blagdanima, koja nisu svi koncesionari odrađivali. Novi im Zakon predviđa dežurstva, no u primjedbama se postavlja pitanje naknade za ta dežurstva te njihova smisla ako nema dostupne dijagnostike i laboratorija pa postoji mogućnost da umjesto toga pacijenti budu i dalje usmjereni na bolničku i izvanbolničku hitnu. U zakonskom prijedlogu posve je nejasno što će biti s domovima zdravlja jer, baš kako stoji u jednoj od primjedbi, stječe se dojam da je predloženi koncept organizacije primarne zdravstvene zaštite usmjeren u cijelosti njezinoj privatizaciji. Domovi zdravlja s jedne strane formalno ostaju nositelji primarne zdravstvene zaštite, ali više se ne zna što ta primarna zaštita zapravo podrazumijeva. U starom zakonu precizirano je koje su to djelatnosti (obiteljska, pedijatrija...), no sada se predlaže da to ministar naknadno odredi pravilnikom. To znači da nećemo imati primarnu zdravstvenu zaštitu kakvu poznajemo pa je pitanje – a na koje ćemo onda usluge uopće imati pravo? No, treba reći i da se privatizacijom ordinacija neće ništa promijeniti preko noći. Resorni ministar Milan Kujundžić kazao je da bi se zakon trebao donijeti do ljeta, ali to ne znači da će od jeseni pacijenti trebati plaćati više ako im njihov obiteljski doktor prijeđe u privatnike – plaćat će istu participaciju kao što se plaća kod onih liječima koji ostanu u okviru doma zdravlja, ako tako odluče (a imaju dvije godine vremena za odluku). Međutim, ove su promjene podloga za buduće promjene sustava primarne zdravstvene zaštite pa i moguće košarice usluga, koje bi značile manji opseg usluga na račun obaveznog zdravstvenog osiguranja. Jer stalno se ponavlja da znatno bogatije zemlje od nas nemaju toliki obim besplatnih usluga. Sve dalje od neke osnovne razine liječničkih usluga plaća se dodatnim zdravstvenim osiguranjima. Ova je promjena korak upravo ka takvom sustavu.