Kada je napredak blagodat, a kada je kazna?

Stoljećima je čovječanstvo napredovalo na kapaljku, a od napretka se čak branilo drastičnim kaznama. Sve što je ugrožavalo mistiku bilo je progonjeno, a knjige spaljivane. Od vremena kad su žrtvovana djeca na žrtvenicima vjerovanja u uzvišenu u silu, do srednjovjekovnog mraka kad se kočilo sve što je prijetilo otkrićem bilo čega, uglavnom pojava, kojih je značenje objašnjeno. Ali tada je zlo zvano zlato ušlo u krvotok pohlepnih, ali moćnih. Zlatom su se jedino mogli otkupiti grijesi i to je najgori početak urušavanja morala i svih ljudskih vrijednosti. Nadovežimo se na sadašnjost. Pod tim se podrazumijeva jedan ljudski vijek. Dakle, u krvavom 20. stoljeću izgubljeno je pedesetak milijuna ljudskih života na razne načine, a kad tome ubrojimo invalide, oboljele od ostalih stanja i bolesti uzrokovanih ratovima i poraćem, broj žrtava je puno veći. Kako se u ratovima užurbano nastoji stvoriti što bolja sredstva za uništavanje neprijatelja, to rezultira i općim napretkom tehnologije. Na tragu toga otkrivena je i energija atoma, što je sigurno revolucionarno otkriće. Srećom, ne još za vrijeme trajanja Drugog svjetskog rata u Europi, ali Japan je prvi iskusio razornu moć tog otkrića i kapitulirao. Znanstvenici, barem većina, radila je na tom projektu s namjerom da donese energetsku dobit čovječanstvu, a ne da ga svojim otkrićem ugrozi. No, to je postalo takvom prijetnjom i onima koji bi ga prvi upotrijebili, kao i onima koji bi ga lansirali koji trenutak kasnije, da je ta situacija postala uzrokom najdugotrajnijeg mira u svjetskoj povijesti. Da ta sreća ne bi potrajala predugo proizvode se lokalni ratovi iz raznih razloga i interesa, ali i za testiranje najnovijih izuma za uništenje suparnika. Budući da su mogućnosti znanosti porasle do neslućenih razmjera, digitalna tehnologija i umjetna inteligencija, usavršenost robota svih namjena, prijetnja su miroljubivim načinom. Sve je jasnije da će mnoga zanimanja, a to znači i radna mjesta, zamijeniti umjetna stvorenja. Postoje kamioni i osobna vozila koja se kreću automatski, bez šofera. Za mnoga zanimanja već su u pripremi zamjene koje rade non stop i bez plaće. Naravno da će se vrlo mali broj ljudi time strahovito obogatiti, dok će ostali skapavati. Koliko nam je poznato, pohlepnici se neće previše na to obazirati, sve dok to ne preraste u revoluciju koja ruši sve pred sobom, a koja će biti neminovna. Da bi se tomu doskočilo, razmišljaju i pohlepnici. Rodila se ideja da bi svi ljudi koji bi ostali bez posla dobivali “temeljnu plaću” za preživljavanje. Zašto to nije rješenje? Zato što bi se špekuliralo s visinom te “temeljne plaće”. Pohlepnici bi htjeli da je što niža, a radnici da je viša. I drugo, nije u čovječjoj prirodi da ne radi ništa i da su klasični neradnici, i oni marljivi, jednako “temeljno” plaćeni. I treće, svi znamo da se hranu mora proizvoditi na razne načine i da to ovisi o zemljištu, vremenu, zdravlju stoke, krmivu, i nizu drugih obveza, što se digitalno Ili robotikom neće moći. Mnogi to neće htjeti raditi ako će temeljna plaća biti koliko – toliko dobra. U svakom slučaju, napredak je najčešće potreban i dobar, ali može poslužiti i kao teška kazna. Ljudski um nikada nije bio toliko nadaren kao u zadnjih nekoliko desetljeća. Je li to sa svrhom i kakvom, čijom? Nisam mistik, ali se pitam.