Politika je u Hrvatskoj opijum za narod ali još veći za političare

Dok se posljednjih tjedana iz BiH vodi diplomatski rat protiv Hrvatske, iz Zagreba uzvraćaju jačanjem gospodarskih, prometnih, diplomatskih, medijskih i drugih veza. Sve one su u funkciji bolje suradnje i povezivanja dviju država. Paradoksalno zvuči da se Hrvatska i BiH, koliko god se politički udaljavaju, toliko komunikacijski približavaju. Od proteklog tjedna Mostar je na samo sat udaljenosti od Zagreba. Fizički barem, nikad mu nije bio bliži. Uvedena je nakon godina čekanja redovita zračna linija. Nedavno su svečano otvorena i predstavništva Hrvatske gospodarske komore u Mostaru i Sarajevu. U istim gradovima HRT je ponovno aktivirao svoja dopisništva. Plan je idućih tjedana otvoriti hrvatske konzulate u Vitezu i Livnu. Također, Hrvatska investira kroz razne projekte. Njezina pomoć je golema i kroz donacije, osobito bolnicama, Sveučilištu i kulturnim projektima. Ne treba ni spominjati koliko Hrvatska lobira za BiH kada je u pitanju njezin euroatlantski put. A unutar svoje države uredila je status Bošnjaka za europski primjer. Nažalost, sve te prijateljske geste se ne primjećuju. Dapače. Hrvatsku se stalno pokušava optužiti. Uvijek se pronađe neki razlog. Ako to nije Pelješki most ili neka nespretna (a ne zlonamjerna) izjava političara, onda se uvijek izvuče nešto iz ratne prošlosti. Sarajevo stalno drži stanje napetosti, koje službeni Zagreb nikako ne zna olabaviti. Pa čak se i otvaranje zračne linije, dopisništava, komora, konzulata... nastoji prikazati isključivo kao potpora države Hrvatske Hrvatima u BiH. Teško je osporiti tvrdnju da su razlozi stvaranja takvog ozračja u funkciji ušutkavanja Hrvatske kako joj ne bi palo na pamet zaštićivati svoje sunarodnjake, pa čak ni kroz projekte koji su u interesu cijele BiH i svih njezinih građana. Istodobno, na bh. Hrvate posljednjih mjeseci vrši se političko-medijska agresija. Pokušava ih se prikazati destruktivcima i krivcima, potom dekonstituirati kako bi njihova prava i pozicije preuzeo većinski narod. Zato su, premda i simbolički, potezi Hrvatske u jačanju veza s BiH iznimno važni. Svi oni pokazuju da Hrvatska nije zaboravila Hrvate u BiH, ali i da sve što radi, radi u interesu cijele BiH. I s takvom praksom Hrvatska, unatoč nekim negativnim reakcijama, ne treba prestati. No, treba vidjeti može li se napraviti dodatni iskorak propitivanjem sveukupne strategije prema BiH, osobito prema Bošnjacima. Diplomatskim izjavama, prijateljskim gestama, investicijama, projektima i donacijama ipak nešto nedostaje. Nema osobnih kontakata. Izuzev protokolarnih, rijetke su večere, primjerice Bakira Izetbegovića kod hrvatskog premijera i predsjednice. Takvi kontakti i susreti ne bi samo pomogli uspostavi osobnog razumijevanja i povjerenja, nego bi bili jasna poruka hrvatskom i bošnjačkom narodu u objema državama kako je cilj suradnja, a ne prijevare. U prijateljskom ozračju udaljenosti među Mostarom, Sarajevom i Zagrebom bile bi još manje. Uz ceste i zrakoplove, povezivalo bi ih ono što je mnogo važnije – povjerenje i razumijevanje. Politika je u Hrvatskoj opijum za narod ali još veći za političare. U takvom okruženju više se govori o saborskim zastupnicima nego uspješnim privrednicima, lokalnim političarima nego poduzetnicima, europskim zastupnicima nego svjetskim znanstvenicima. Stoga je i moguće osnovati političku stranku, okupiti nekoliko istomišljenika i čak sudjelovati u vođenju i upravljanju države. Bez obzira na bilo kakve prethodne rezultate, uspjehe, iskustvo ili neke druge pokazatelje i mogućnosti vrednovanja. Sigurno svatko od nas znade nabrojati barem nekoliko takvih političkih stranaka. U posljednje se vrijeme u tom kontekstu izdvaja po nekim novinarima čak i buduća politička snaga koja je nedavno okupila istomišljenike u zagrebačkom hramu kulture – Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Gradeći svoj uspjeh u niši blokiranih i ovršenih sugrađana, što je potpuno opravdano i legitimno, ipak treba postaviti pitanje tko su ovršeni i blokirani. Naime, u najvećem broju riječ je o posljedicama nesmotrenih ali možda i svjesnih postupaka pohlepnih i gramzivih pojedinaca. S jednostavnom željom da poprave svoj standard, natječu se sa susjedom ili jednostavno žele živjeti preko svojih mogućnosti. Prema tome uz prisutno lihvarenje kreditora koje je na postojeći način jedino poznato i dozvoljeno u Hrvatskoj, spregu odvjetničkih i javnobilježničkih društava primarni je ipak problem hrvatski stil i način života. Bezobzirahtjelimitopriznatiiline! U tom kontekstu mogu navesti primjer osobe koja nije mogla plaćati novokupljeno vozilo i od agencije za otkup dugova dobila je prihvatljivu ponudu. Ponuđeno joj je da se vozilo koje ne može otplaćivati proda i namiri dug, a zauzvrat imajući na umu moralne i etičke dvojbe pokloni drugo vozilo. No, riječ je bilo o vozilu jednog njemačkog proizvođača automobila i zadužena osoba je izjavila kako ne može ići s takvim vozilom na posao!? Ili primjer tročlane obitelji koja je u Zagrebu kupila stan od 80 četvornih metara jer im je 60 četvornih metara bilo premalo. I sada traže da im režijske i komunalne troškove plati grad, država ili zapravo svi mi ostali koji smo bili skromni, uredni platiše i skloni samokontroli. Prema tome gradeći svoj politički background samo na ovakvoj uskoj niši birača među kojima ima puno manje opravdano zakinutih i oštećenih naših sugrađana nema neku političku perspektivu. Dodamo li tome zalaganje za prestanak obveznog cijepljenja, izlazak iz NATO-a, poklanjanje stanova beskućnicima i slično svakome imalo analitički potkovanom biraču teško će biti dati glas ovakvoj skupini političkih entuzijasta. No često smo svjedoci kako je kod nas sve moguće. Od oslobađanja zatvorskih kazni ubojica i teških kradljivaca do otimanja imovine pravnim vlasnicima. Stoga ipak treba staviti rezervu i na pesimistički politički razvoj ovakvih ad hoc pojava i posljedica koje su pri tome moguće.