Plenković na HTV-u: dobrodošla promocija zbog pada rejtinga

Premijer je trijumfirao u premijeri! U prvom ovakvom TV razgovoru – s novinarkama i novinarima iz četiri novinske kuće – Andrej Plenković preksinoć je na HTV-u dobio još jednu priliku da kaže što želi. U ležernoj sjedeljci bez ijednog provokativnog pitanja, bez polemičke iskre, bez bolnih tema, bilo mu je lijepo kao gostu kojem se svi dodvoravaju i izbjegavaju razgovor zbog kojeg bi mu bilo nelagodno. Sjedilo se za okruglim stolom koji je na mjestu gdje je bio Plenković “izrezan” da bi se s premijerom u tom uleknuću naglasila njegova posebnost i bezličnost novinara koji su nasuprot njemu sjedili oko stola. Svi su se sudionici razgovora držali te dizajnirane razlike između autoriteta i podanika. Onako golem i tako smješten kao da ih je divovski predsjednik patuljastih učinaka preplašio, pa su im glasovi kadšto i zadrhtali. Teror i grabež stranih banaka, goleme dobiti koje profiteri u inozemstvo iznose iz njih i iz velikih tvrtki koje su kupili budzašto, bestijalne ovrhe, uvozni lobi i propadanje hrvatskih proizvodnji, sve veće siromaštvo, goleme razlike između pokazatelja o stanju u zemlji kojima se hvali Vlada i onih koji stižu iz službi Europske unije, sluganstvo prema Bruxellesu i ugrožavanje nacionalnih interesa zamjeranjem Rusima... – ni jednom riječi te bolne teme nisu spomenute. A najbolnija – iseljavanje, dotaknuta je sasvim usput. Većina vremena potrošena je na dosadno glodanje Agrokora, na sisačku rafineriju i druge teme uzete iz svakodnevnih novinskih naslova u kojima se ponavljaju kao loše Dinamove igre. Bila je to zapravo usluga HTV-a premijeru, uostalom, najzaslužnijem za imenovanje ravnatelja Kazimira Bačića. Nitko kao ja, nijedna vlada kao moja – ta samohvala s lakoćom je dominirala emisijom kraj polusmrznutih no- vinara, koji su savršeno odigrali uloge statista u promociji premijera u prvom takvom nastupu na televiziji. Ta promocija mu je bila i te kako potrebna, jer mu rejting stranke već mjesecima pada, on sam čvrsto je u anketama zasjeo na prvo mjesto omraženih političara, a nikad nijedan predsjednik HDZ-a nije imao toliko protivnika u vlastitoj stranci niti je ikad protiv čelnika te stranke bilo masovnih prosvjeda njezinih birača po trgovima. Plenković je već davno definirao svoj način korištenja medija. U knjizi “Sredstva masovne komunikacije”, namijenjenoj “svim radnim ljudima kojima je samoupravljanje i društveno komuniciranje primarna zadaća”, koju je objavio uoči raspada Jugoslavije, napisao je: “Izvor informacija je u svim klasnim društvima vladajuća klasa. Ona putem sredstava masovnog komuniciranja upravo želi da masama priopćava samo one informacije koje su s njene točke gledišta poželjne (radi lakšeg upokoravanja, eksploatiranja itd.) jer će mase pod tim utjecajem pružiti najmanji otpor.” Tu kritičku misao koju je sročio kao mladi marksist doslovce primjenjuje sad kad je sam postao “vladajuća klasa” i kad “masama priopćava samo one informacije koje su s njegove točke gledišta poželjne”. Točno po tom obrascu napravljena je spomenuta emisija, nazvana “Izravno s premijerom”, koja je s novinarima iz najjačih novinskih kuća htjela “upokoriti” cijeli medijski prostor u Hrvatskoj. Naravno, ni slučajno se nije moglo dogoditi da mu sugovornici budu, na primjer, Nino Raspudić, Ivica Šola ili Višnja Starešina, koji mu ne bi dopustili da ima svoj politički show. Nepojmljivo je da kraj tolikih nevolja u Hrvatskoj netko tko se ne bi ljutio da ga smatraju intelektualcem idealiziranjem sebe i svoje vlasti tako nastoji obmanuti javnost. Plenković uistinu djeluje uljuđeno, civilizirano, pomirljivo, ali iza te je maske tipično komunističko nametanje slike o stvarnosti kakva ne postoji. Pomišlja li da ga gledaju i slušaju oni koji će sutra na autobuse put Njemačke zbog njegove nesposobnosti, siromasi što stoje u redovima u pučkim kuhinjama, ubogi radnici s plaćama i minimalcima među najmanjima u Europskoj uniji, mladež koja se u neimaštini niti ženi niti rađa djecu, nesretnici koje brutalno u ovrhama izbacuju na ulicu zbog nehumanih zakona koje obdržava njegova Vlada, nemali broj obitelji s djecom koja gladuju, stotine tisuća s blokiranim računima...? Pomišljaju li na sve to i vodstvo i urednici Hrvatske televizije? Zašto u istom terminu nakon najomraženijeg političara u Hrvatskoj ne bi ugostili njegove medijske kritičare koji bi tu omraženost objasnili? Ali vladajuća klasa “masama priopćava samo one informacije koje su s njene točke gledišta poželjne”, kako je napisao marksist Plenković. Još 4. svibnja u Večernjem listu čitatelj iz Zagreba pismom je postavio pitanje upravi Hrvatskih željeznica zbog čega se naši novi, prekrasni vlakovi, “ni po čemu ne mogu prepoznati kao hrvatski”. On, naime, spominje kako su se u bivšoj državi vlakovi jasno prepoznavali kao jugoslavenski, a vjerojatno je, poput mene, uvjeren da se drugdje u svijetu i danas sasvim jasno prepoznaje kojoj zemlji neki vlakovi (i ne samo oni) pripadaju. Da pismo nisam pročitao do kraja, normalno bih pomislio da će uprava Hrvatskih željeznica razmisliti o opravdanosti tog prigovora pa da će prema tome i postupiti, odnosno da će svim čitateljima obrazložiti zbog čega smatra da prigovori toga čitatelja možda nisu opravdani. Međutim, u nastavku svoga pisma čitatelj piše (a vrijedi to ponoviti): “Tu ružnu sliku su pokušali bar malo ispraviti neki iskreni domoljubi – kondukteri tako da su na svojim reverima imali malene značkice – hrvatske trobojnice”. To ga je, kaže, “zaista obradovalo ali nažalost ne zadugo! Neki dan sam na putovanju primijetio da toga više nema. Upitao sam jednog konduktera što se dogodilo, a on mi je s iskrenom tugom odgovorio: “Zabranjeno nam je to nositi”. Pitao sam kako je to moguće. Odgovorio je da su se neki putnici iz Siska žalili upravi HŽ-a zbog toga. Pitam – tko je taj i po kojem zakonu može zabraniti isticanje simbola ove krvlju plaćene države! Kakav smo mi to narod? Zar nemamo nimalo časti i ponosa? Zar je tisuće mladih života uništeno nizašto?” Tko ne bi zapitao kako je to moguće? Ali, eto, moguće je. Moguće je da su se na to žalili “neki putnici iz Siska”. Baš iz Siska! Tko ovo još nije čuo, evo napisat ću. Kad sam se sredinom 70-ih godina prošlog stoljeća zaposlio u sisačkoj Gimnaziji, meni je moj susjed u selu – iznenađen kako sam se zaposlio upravo u Sisku – sasvim prostodušno, iskreno rekao: “U Sisku! Najnapredniji grad!” Ne znam na što je on sve mislio, ali ne spominje li se Sisak kad se govori i o “Hrvatskom proljeću”? Nešto je, čini mi se, počelo baš u sisačkoj Željezari... Jasno je da sam ja u godinama, ali vjerojatno sam po tome što pišem za neke Siščane i zastario, a njih će netko i sada proglasiti najnaprednijima. Možda i u svjetskim razmjerima? Ipak me zanima što o svemu misle u HŽ-u, odnosno zaslužuju li oni drugi u Sisku i izvan njega da ne budu prikraćeni za objašnjenje zbog čega je uprava HŽ-a tako spremno reagirala na nečije primjedbe. Nije valjda došlo vrijeme da se možda spremnije reagira na primjedbe onih koji žele ostati anonimni negoli na ono što netko javno pita? I još samo nešto: potičem čitatelje da razmisle ima li kakve razlike između onih koji, kako čujemo, gaze hrvatsku zastavu i onih koji je gaze na spomenuti način. Mislim da razlike – ima!

Vlast “masama priopćava samo one informacije koje su s njene točke gledišta poželjne”