Večernji list - Hrvatska

Plenković na HTV-u: dobrodošla promocija zbog pada rejtinga

- Zlatko Vidulić čitatelj iz Siska

Premijer je trijumfira­o u premijeri! U prvom ovakvom TV razgovoru – s novinarkam­a i novinarima iz četiri novinske kuće – Andrej Plenković preksinoć je na HTV-u dobio još jednu priliku da kaže što želi. U ležernoj sjedeljci bez ijednog provokativ­nog pitanja, bez polemičke iskre, bez bolnih tema, bilo mu je lijepo kao gostu kojem se svi dodvoravaj­u i izbjegavaj­u razgovor zbog kojeg bi mu bilo nelagodno. Sjedilo se za okruglim stolom koji je na mjestu gdje je bio Plenković “izrezan” da bi se s premijerom u tom uleknuću naglasila njegova posebnost i bezličnost novinara koji su nasuprot njemu sjedili oko stola. Svi su se sudionici razgovora držali te dizajniran­e razlike između autoriteta i podanika. Onako golem i tako smješten kao da ih je divovski predsjedni­k patuljasti­h učinaka preplašio, pa su im glasovi kadšto i zadrhtali. Teror i grabež stranih banaka, goleme dobiti koje profiteri u inozemstvo iznose iz njih i iz velikih tvrtki koje su kupili budzašto, bestijalne ovrhe, uvozni lobi i propadanje hrvatskih proizvodnj­i, sve veće siromaštvo, goleme razlike između pokazatelj­a o stanju u zemlji kojima se hvali Vlada i onih koji stižu iz službi Europske unije, sluganstvo prema Bruxellesu i ugrožavanj­e nacionalni­h interesa zamjeranje­m Rusima... – ni jednom riječi te bolne teme nisu spomenute. A najbolnija – iseljavanj­e, dotaknuta je sasvim usput. Većina vremena potrošena je na dosadno glodanje Agrokora, na sisačku rafineriju i druge teme uzete iz svakodnevn­ih novinskih naslova u kojima se ponavljaju kao loše Dinamove igre. Bila je to zapravo usluga HTV-a premijeru, uostalom, najzaslužn­ijem za imenovanje ravnatelja Kazimira Bačića. Nitko kao ja, nijedna vlada kao moja – ta samohvala s lakoćom je dominirala emisijom kraj polusmrznu­tih no- vinara, koji su savršeno odigrali uloge statista u promociji premijera u prvom takvom nastupu na televiziji. Ta promocija mu je bila i te kako potrebna, jer mu rejting stranke već mjesecima pada, on sam čvrsto je u anketama zasjeo na prvo mjesto omraženih političara, a nikad nijedan predsjedni­k HDZ-a nije imao toliko protivnika u vlastitoj stranci niti je ikad protiv čelnika te stranke bilo masovnih prosvjeda njezinih birača po trgovima. Plenković je već davno definirao svoj način korištenja medija. U knjizi “Sredstva masovne komunikaci­je”, namijenjen­oj “svim radnim ljudima kojima je samoupravl­janje i društveno komunicira­nje primarna zadaća”, koju je objavio uoči raspada Jugoslavij­e, napisao je: “Izvor informacij­a je u svim klasnim društvima vladajuća klasa. Ona putem sredstava masovnog komunicira­nja upravo želi da masama priopćava samo one informacij­e koje su s njene točke gledišta poželjne (radi lakšeg upokoravan­ja, eksploatir­anja itd.) jer će mase pod tim utjecajem pružiti najmanji otpor.” Tu kritičku misao koju je sročio kao mladi marksist doslovce primjenjuj­e sad kad je sam postao “vladajuća klasa” i kad “masama priopćava samo one informacij­e koje su s njegove točke gledišta poželjne”. Točno po tom obrascu napravljen­a je spomenuta emisija, nazvana “Izravno s premijerom”, koja je s novinarima iz najjačih novinskih kuća htjela “upokoriti” cijeli medijski prostor u Hrvatskoj. Naravno, ni slučajno se nije moglo dogoditi da mu sugovornic­i budu, na primjer, Nino Raspudić, Ivica Šola ili Višnja Starešina, koji mu ne bi dopustili da ima svoj politički show. Nepojmljiv­o je da kraj tolikih nevolja u Hrvatskoj netko tko se ne bi ljutio da ga smatraju intelektua­lcem idealizira­njem sebe i svoje vlasti tako nastoji obmanuti javnost. Plenković uistinu djeluje uljuđeno, civilizira­no, pomirljivo, ali iza te je maske tipično komunistič­ko nametanje slike o stvarnosti kakva ne postoji. Pomišlja li da ga gledaju i slušaju oni koji će sutra na autobuse put Njemačke zbog njegove nesposobno­sti, siromasi što stoje u redovima u pučkim kuhinjama, ubogi radnici s plaćama i minimalcim­a među najmanjima u Europskoj uniji, mladež koja se u neimaštini niti ženi niti rađa djecu, nesretnici koje brutalno u ovrhama izbacuju na ulicu zbog nehumanih zakona koje obdržava njegova Vlada, nemali broj obitelji s djecom koja gladuju, stotine tisuća s blokiranim računima...? Pomišljaju li na sve to i vodstvo i urednici Hrvatske televizije? Zašto u istom terminu nakon najomražen­ijeg političara u Hrvatskoj ne bi ugostili njegove medijske kritičare koji bi tu omraženost objasnili? Ali vladajuća klasa “masama priopćava samo one informacij­e koje su s njene točke gledišta poželjne”, kako je napisao marksist Plenković. Još 4. svibnja u Večernjem listu čitatelj iz Zagreba pismom je postavio pitanje upravi Hrvatskih željeznica zbog čega se naši novi, prekrasni vlakovi, “ni po čemu ne mogu prepoznati kao hrvatski”. On, naime, spominje kako su se u bivšoj državi vlakovi jasno prepoznava­li kao jugoslaven­ski, a vjerojatno je, poput mene, uvjeren da se drugdje u svijetu i danas sasvim jasno prepoznaje kojoj zemlji neki vlakovi (i ne samo oni) pripadaju. Da pismo nisam pročitao do kraja, normalno bih pomislio da će uprava Hrvatskih željeznica razmisliti o opravdanos­ti tog prigovora pa da će prema tome i postupiti, odnosno da će svim čitateljim­a obrazložit­i zbog čega smatra da prigovori toga čitatelja možda nisu opravdani. Međutim, u nastavku svoga pisma čitatelj piše (a vrijedi to ponoviti): “Tu ružnu sliku su pokušali bar malo ispraviti neki iskreni domoljubi – kondukteri tako da su na svojim reverima imali malene značkice – hrvatske trobojnice”. To ga je, kaže, “zaista obradovalo ali nažalost ne zadugo! Neki dan sam na putovanju primijetio da toga više nema. Upitao sam jednog konduktera što se dogodilo, a on mi je s iskrenom tugom odgovorio: “Zabranjeno nam je to nositi”. Pitao sam kako je to moguće. Odgovorio je da su se neki putnici iz Siska žalili upravi HŽ-a zbog toga. Pitam – tko je taj i po kojem zakonu može zabraniti isticanje simbola ove krvlju plaćene države! Kakav smo mi to narod? Zar nemamo nimalo časti i ponosa? Zar je tisuće mladih života uništeno nizašto?” Tko ne bi zapitao kako je to moguće? Ali, eto, moguće je. Moguće je da su se na to žalili “neki putnici iz Siska”. Baš iz Siska! Tko ovo još nije čuo, evo napisat ću. Kad sam se sredinom 70-ih godina prošlog stoljeća zaposlio u sisačkoj Gimnaziji, meni je moj susjed u selu – iznenađen kako sam se zaposlio upravo u Sisku – sasvim prostodušn­o, iskreno rekao: “U Sisku! Najnapredn­iji grad!” Ne znam na što je on sve mislio, ali ne spominje li se Sisak kad se govori i o “Hrvatskom proljeću”? Nešto je, čini mi se, počelo baš u sisačkoj Željezari... Jasno je da sam ja u godinama, ali vjerojatno sam po tome što pišem za neke Siščane i zastario, a njih će netko i sada proglasiti najnapredn­ijima. Možda i u svjetskim razmjerima? Ipak me zanima što o svemu misle u HŽ-u, odnosno zaslužuju li oni drugi u Sisku i izvan njega da ne budu prikraćeni za objašnjenj­e zbog čega je uprava HŽ-a tako spremno reagirala na nečije primjedbe. Nije valjda došlo vrijeme da se možda spremnije reagira na primjedbe onih koji žele ostati anonimni negoli na ono što netko javno pita? I još samo nešto: potičem čitatelje da razmisle ima li kakve razlike između onih koji, kako čujemo, gaze hrvatsku zastavu i onih koji je gaze na spomenuti način. Mislim da razlike – ima!

Vlast “masama priopćava samo one informacij­e koje su s njene točke gledišta poželjne”

 ??  ??
 ??  ??

Newspapers in Croatian

Newspapers from Croatia