Sretan vam 13. svibnja, Dan Udbe, državotvorne udruge koja je stvorila samostalnu Hrvatsku

Jedini datum koji bi se u Hrvatskoj trebao slaviti kao pravi državni praznik je 13. svibnja. Vjerojatno i najsamozatajniji dan nečega u svibnju, mjesecu koji obiluje rođenjima, smrtima, osnivanjima, povijesnim prekretnicama. Ali znadete li što se slavilo 13. svibnja? To je dan Službe javne bezbjednosti ili popularnije Udbe. Iskrene čestitke svima čiji je ovo dan, koji su godinama (ili još uvijek) profesionalno, dobrovoljno, kontinuirano, volonterski, povremeno, javno, tajno sudjelovali u tkanju slapa brige za dobrobit zajednice nad čovjekom. Nikad lustrirani, nikad ilustrirani, ali uvijek tu kroz sveprisutan dodir očinske ruke na ramenu svakog od nas. U stvari, Udba nije bila tajna služba. Pa ona je čak i ubijala javno. U svakoj se sredini znalo tko su joj zaposlenici, a tko pripada njezinu krugu dobrovoljnih davatelja informacija. Ono što je do danas ipak ostalo zagonetno jest zašto njezin dan nije proglašen državnim praznikom kad je potpuno bjelodano da je Udba stvorila ovu državu. Paradoks hrvatske državnosti, za neke možda i tragedija, jest da je kao projekt uspješno realiziran isključivo zbog jedne pretpostavke; u SFRJ je Udba bila organizirana po republikama. I ne, dakle, u Ustavu iz 1974. i njegovim konfederalnim elementima, nego samo u činjenici da je Služba državne bezbjednosti bila strukturirana republički, spavao je preduvjet ostvarenog osamostaljenja i raspada bivše države. Netko je mislio dugoročno na to. Kako održati jedinstvenu saveznu strukturu u kojoj bezbjednost/sigurnost treba održavati služba što kontroliranje društvenih procesa u jednom trenutku može poistovjetiti s fleksibilizacijom filozofije svog postojanja. Transformacije Udbe iz čuvara boljševičkog pravoumlja u stvaratelja kapitalističkog domoljublja nelogično je samo onima koji ne žele vidjeti da čuvanje sigurnosti bilo koje države službama nije ništa drugo nego posao. Njihova ideologija jednostavna je; to je ideologija samoodržavanja unutar sustava stvorenog da bi je održao. Tako je i stvaranje hrvatske države za mase amatera i zapjenjenih steklih bukača bilo pretvaranje razvodnjene povijesti u državotvorno vino, a za skupinu profesionalnih državnih praksikovaca posao kao i svaki drugi koji su radili do tada i u kojem se vješto balansiralo u koordinatama neprijatelja, opasnih, saveznika, upotrebljivih, spavača. Ono što im je bila najveća prednost i što su znali bolje od drugih jest da je država kao projekt egzaktna i da ne trpi sentimente. I u prošlom sustavu kada su likvidirali neprijatelje činili su to, rekli bismo danas, menadžerski, da bi već koji mjesec kasnije s istim pragmatičnim žarom svoje potencijalne mete dočekivali na aerodromima i uvodili ne samo u državu, nego u samu njezinu srž, u ekskluzivne krugove novih preraspodjela poluga moći. O kako samo imbecilno zvuče zbog toga zahtjevi za lustraciju, što bi značilo, da se kojim slučajem tako nešto i dogodi, da bi hrvatska država trebala lustrirati samu sebe. Što bi od nje ostalo? Bez udbaškog kostura i zavjereničkog krvotoka? Jer nema države koja u svojoj srži ne nosi tajnu zavjere, nema države koja stvari radi transparentno, koja istinu ne čuva od vlastitih građana, a građane od istine. Nema te države koja će jugoslavenski okvir zamijeniti hrvatskim a da u njega nisu uključeni žbiri, uhode i urotnici što već u njedrima novog Ustava spremaju odstupnicu sebi i svojim kolegama unutar neke buduće državno-pravne strukture. Hladno rečeno; to je država. Ništa vječno, ništa nepromjenjivo, ništa sveto, ništa pretjerano mudro. I što?! Pa ništa, jer svaka država pleše po kostima one prethodne i po rubu vlastite propasti, a snaga koja će odlučiti o intenzitetu i mjestu tog plesa predstavlja suštinski državotvorni kontinuitet. Priznati si da hrvatsko osamostaljenje nije posljedica povijesne težnje hrvatskog naroda i njegovih budnica i davorija, da ne počiva na žrtvama predaka ili suvremenika, koje su na koncu gorke istine bile i ostale samo tragične žrtve bez konkretnih učinaka, dakle priznati si istinu okrutniju od stvoriteljeve namjere znači suočiti se sa stvarnošću. Ne mislim da je tu riječ o kontradikciji jer riječ je o nespremnosti suočavanja s našim udbaškim licem. Izazov

Je li hrvatska država nastala na zločinu, ispada da se nije utvrđivalo u Haagu, nego na suđenju u Münchenu

i rizik ne leži u toj fizionomiji, nego u tome da si ga uporno odbijamo priznati i sami sebe dovodimo time u niz neugodnih situacija. Počevši od suđenja u Münchenu, gdje se, ispada, izručivanjem dvojicu državotvornih operativaca i presudom njima kolateralno utvrdilo da je hrvatska država nastala na zločinu. Do sada smo uporno potvrdu ili demantij te dijagnoze prenapregnuto iščekivali s pogrešnih sudova i suđenja. Iz Haaga. Neželjeno za sve one koji grozničavo uvjeravaju sami sebe da kod nas nije baš sve – nazovicrveno. Zato umjesto očajavanja nad udbaškim DNK ove države treba uputiti iskrene čestitke ljudima u kancelarijama, na oltarima, u učionicama, u pogonima, trgovinama, za šankovima, u knjižnicama, vrtićima, bankama, na ulicama, u bolnicama, u susjedstvu, u medijima, političkim strankama, u Saboru, umirovljenicima (?!), po dijaspori, u rock and rollu, kulturi, znanosti, akademiji, sportu koji su sve ove godine bili u službi i radili samo svoj posao ili savjesno surađivali, a što tako marljivo čine i danas. Bez obzira na to što vam se ponekad čini da vas prokazuju i prodaju, oni dugoročno rade za vašu, za našu Hrvatsku. Sretan vam dan Udbe.