Premijerov intervju s Emanuelom Vidovićem kao kulisom još je jedna demonstracija prijezira prema kulturi

u svijetu, ali tvrdi da ga je gradonačelnik nije osvojio samo koncertom Simple Mindsa na Žnjanu već očekuje kako će dati snažan zamah mnogim dobrim stvarima koje su se počele događati u Splitu. – Dosta toga dobroga korespondira s dolaskom Ultre u Split koji je bio kulturološki razoren, a dobio je odjednom festival s najvišim audiovizualnim standardima na svijetu i doveo nas brzinski na jednu visoku razinu. Sad, mimo Ultre koja je u glazbenom smislu ipak luna-park, dobili smo nastup svjetskog benda i sve je prošlo kako treba. Fenomenološki, osjećam da je to prekretnica jer ta situacija u kojoj članovi benda hvale gradonačelnika Oparu osobno, pišu mu panegirike, to, kulturološki, nisu male stvari. Pogodili su se neki sklopovi koji su pokazali da smo mi cijelo vrijeme tu, čekamo i radimo, mislim tu na generaciju koja je radila zadnjih 20-30 godina, a TBF je najvidljiviji dio toga, ali to je samo vrh sante jedne ekipe koja djeluje na kulturnom planu multimedijalno i sad je to napokon počelo dobivati neku širu percepciju. Ultra je povukla najviše, ali Opara je čovjek koji je u stanju sve prepoznati i artikulirati. Naravno, treba mu asistencija jer u Splitu ima puno krivih putova i lako je zalutati – poručuje Čelan.

Ne prestaje zvuk bušilica...

Zanimalo nas je i što o toj temi misli Šimun Anđelinović, rektor splitskog Sveučilišta, odnosno prvi čovjek pravog malog grada mladih od 20.000 studenata, koliko ih ima u Splitu. – Naravno, postoji i taj nazovimo ga zli dio Splita, imamo predodžbe da imamo puno kriminala, ali statistika to demantira. Stječe se dojam da kod nas ima uvijek nekakvih problema, mediji to tako predstavljaju i ispada da je toga više nego drugdje, a nije, naprotiv, čak je manje. Što se tiče kulturnog dijela, nama se kultura događa nekako neplanirano, nismo predvidjeli ovoliku ekspanziju turizma i kulturološki se dogodilo da je Split bio pripremljen da centar grada bude centar događanja, sada se to mora pomaknuti jer je centar okupiran turistima, a drugi kvartovi nisu spremni preuzeti kulturne događaje. Naše planiranje i predviđanje događanja u kulturi, zabavi i drugim oblicima javnog konzumiranja sadržaja, loši. Naše ustanove slabo s adaptiraju na to. Mi smo jednim dijelom na Sveučilištu uspjeli činjenicu da je u gradu 20.000 studenata iskoristiti kao prednost Splita jer toliko mladih ljudi na jednom mjestu izvor je aktivnosti, inicijative i uz malo kanaliziranja kreativnosti može se napraviti pomak u kulturnoj ponudi. Otvorili smo galeriju, napravili niz događanja sa studentima, sa županijom, gradom, Turističkom zajednicom, Pokrenuli smo projekt Kulturizam – kultura i turizam preko inovativnosti i inicijative mladih. Naši studenti bi pripremali razna događanja i dali gradu živost i vitalitet cijele godine. Nije u potpunosti zaživio, ali imali smo zapažene projekte kao što je “Kraljica lopte”. Naši studenti oživjeli su staru zaboravljenu operetu i napravili tri vrhunske predstave na Hajdukovu stadionu. Pokazali su kolika je energija mladih i kako s malo novca mogu napraviti kvalitetan sadržaj – poručuje dr. Anđelinović. I za kraj, riječ smo dali sociologinji dr. Ingi Tomić-Koludrović koja kaže kako gotovo da nema više ni jedne pojave gdje se i kao krivac ili kao hvaljenik ne nalazi i Split. – Premda se čini da je onih prvih uvijek više, ja mislim da nije to tako. Primitivnost, devijantnost, korupcija, bezobrazluk i neuvažavanje drugih karakteristika je suvremenog hrvatskog trenutka u cjelini, a ne samo našeg grada. U Splitu je možda sve to pomalo bučnije i vidljivije jer su ga radikalnije pogađale demografske promjene, a s njima i promjene vrijednosti koje je donosilo novo stanovništvo. Otuda i toliko apsurdnog mačizma i dokazivanja nadmoći. S druge strane, živimo u gradu bogate kulturne baštine, hodamo po kamenu preko kojeg su se taložila stoljeća, kojem su povijest pisali velikani hrvatske kulture. Pripadam onima koji zavise od grada i teško bi ga mijenjali za ijedan drugi i onda kada nije izvor fascinacija, kada znate da se ulice u gradskoj jezgri neće pošteno oprati do prve jesenske kiše, kad jedva čekate da prestane zvuk bušilica, iako ste svjesni da ćete se nakon toga teško probijati između turista i dostavnih vozila – kaže dr. Tomić-Koludrović. Dodaje kako je proces turistifikacije doveo do stihijskih procesa u prostoru i grad se promijenio. – To se dogodilo kao rezultat neizbježnih procesa, a u gradu je premalo kreativne subverzivnosti i ambicije koje bi se suprotstavile tim procesima. Ipak mislim da je simbolička vrijednost Splita toliko snažna da će u bitci oko te čudne mješavine dobrog i lošeg pobjedu ipak na kraju odnijeti Grad – poručila je dr. Tomić-Koludrović.

Unajavi je pisalo: “Prvi put u svom mandatu predsjednik Vlade Andrej Plenković odlučio je uživo odgovarati na pitanja četvero novinara vodećih medijskih kuća u Hrvatskoj”. Čini se važan događaj, bez presedana. Premijer je “odlučio”. Damira Gregoret s RTL-a poželjela je gledateljima dobru večer i dobrodošlicu “u emisiju Izravno s premijerom”. Nastavio je Đurica Drobac s HRT-a, uz značajne dramatske pauze: “Večeras – prvi put – četiri novinara iz četiri medijske kuće šezdeset minuta s premijerom... o najaktualnijim gospodarskim, socijalnim i političkim temama”. Pozabavimo se najprije formom. Ako je doista riječ o emisiji, prekršena su neka osnovna pravila. Na kraju, uz sliku osvijetljenog Umjetničkog paviljona u sutonu, uživo, pisalo je samo “Zagreb, svibanj 2018.” Kada na televizijama, a osobito javnoj, kao i u ostalim medijima, emisije ili prilozi nemaju potpisa, to obično znači da ih se autori odriču. Ovdje to vjerojatno nije slučaj, a bilo je važno znati tko je tu “emisiju” uredio i realizirao. Na svakog od četvero kolega novinara u ovakvim produkcijama dolazi barem četvero vrijednih “pozadinaca”, od režisera, snimatelja, majstora tona i svjetla, do tehničke ekipe i vozača. Ovako nepotpisana “emisija” dopušta i nagađanje da je urednik možda bio sam Andrej Plenković. Što se sadržaja tiče, nismo čuli ništa novo, niti smo to očekivali. Ipak, bio je to dan u kojem je portal Index načeo još jedno poglavlje velike teme lex Agrokor, Martina Dalić i njezini dečki s Hotmaila. U vezi s tim, kolegica Gregoret je dostojno predstavljala javnost i artikulirala glas mnogih hrvatskih građana koji bi te večeri premijeru također rekli: “Ne mogu vjerovati da branite nešto takvo.” Naime to da su zakon o Agrokoru s ministricom Dalić dogovarali i radili upravo oni koji su se poslije, na temelju tog istog zakona, obogatili ili postali još bogatiji. O milijunima je riječ. Premijer je odgovorio: “Ono što sam vam rekao... Konzultanti koji su bili odabrani, odabrani su od onih konzultanata koji su se javili... a to su bile najuglednije konzultantske kuće. Koga oni biraju za podizvođače, mene nisu pitali.” Što da novinar radi nakon takvog odgovora? Stavi ga na muke? Zavrne mu ruku? Doduše, kolegica se nije odmah predala, pa je premijera pitala još vidi li u čitavom tom procesu i vlastitu odgovornost. Odgovor je bio još jedan lingvističko-logički troskok i preskok: “Pa ja mislim da moja odgovornost može biti utoliko dobra što smo bili Vlada koja je imala toliko hrabrosti i odvažnosti uloviti se ukoštac s ovim problemom...” I tako dalje. Nevjerojatno je što od jezika i smisla riječi mogu napraviti naši političari. A na kraju ono što mene najviše muči u vezi s ovom “emisijom”. Mnogi gledatelji su sigurno prepoznali lijepi cvijetnjak i travnjak na Trgu kralja Tomislava i jednu od najljepših zagrebačkih zgrada. Bio je to nekada zaštitni znak i signal Televizije Zagreb. Ali, sigurno je bilo i mnogo onih koji ne znaju što je ta zgrada. Samo jednom, sasvim usput, da bi locirao blizinu HAZU-a, premijer je spomenuo da se nalaze u Umjetničkom paviljonu. A zašto? To možemo samo nagađati. Razgovor je vođen u povodu Dana Europe, u kojem je premijer rekao i to da je važno da hrvatski građani shvate da su i građani Europske unije. Možda bi bili toga svjesniji kada bi Dan Europe, 9. svibnja, dan oslobođenja od fašizma, doista bio praznik i za hrvatsku državu i njezin vrh. Za takav dan trebalo je valjda naći mjesto koje izgleda europski, a doista i jest europsko, u svakom smislu. Navodno je namjera Vlade i premijera da ovakvim televizijski izravno prenošenim razgovorima svakih nekoliko mjeseci ubuduće skrenu pažnju na neki takav kapitalni hrvatski kulturni spomenik i instituciju, kao što je Umjetnički paviljon. Ako i nije, trebala bi biti. Ali, ovo gostovanje premijera s četvero novinara, skupa s namještajem i svom tom tehnikom u Umjetničkom paviljonu, bila je još samo jedna demonstracija ignorantskog odnosa prema kulturi i njezinim institucijama. Ravnateljica 120 godina stare kulturne institucije, koja simbolizira hrvatsko stremljenje i pripadanje Europi, požurila je nakon “emisije” na Facebooku izraziti ponos što je predsjednik Vlade izabrao upravo Umjetnički paviljon za ovaj razgovor. Dodala je i da je bio oduševljen izložbom Emanuela Vidovića, koja tamo broji svoje zadnje dane, prije nego se ovog ljeta preseli u Split. Tako bi vjerojatno reagirala većina ravnatelja naših kapitalnih kulturnih ustanova kojima su svaki posjet i pažnja visoke politike korak prema lakšem ostvarivanju vrijednih i skupih projekata. Ali, na taj način političari nikada neće shvatiti da se pripuštanjem o ovakve svete prostore umjetnosti i kulture njima čini čast i daje mogućnost da izgledaju europskije i kulturnije nego što zaslužuju i što jesu. Prije tjedan dana opjevao sam Emanuela Vidovića, njegovo slikarstvo i predivnu izložbu, koja je premijerovom društvancu poslužila kao nebitna kulisa. Veći dio intervjua mogli ste iznad premijerova ramena vidjeti djelić divne slike “Giudecca”, nastale u Veneciji oko 1905. U jednom trenutku se iza glava novinara ukazao i onaj čudesni Vidovićev “Angelus”, a dvadesetak sekundi u kadru su bila i dva prelijepa pejzaža zamagljene mletačke lagune. Ništa od toga nije bilo povod da se barem koju minutu progovori o kulturi. I bolje da je tako. Bilo bi licemjerno i lažno. Politici je kultura samo kulisa za njezine velevažne figure, one koje za 120 godina sasvim sigurno neće pamtiti nitko. A s druge strane zida-kulise u improviziranom televizijskom studiju, kao dio izložbe nalazio se ekran na kojem su posjetitelji mogli gledati sjajan, Emanuela Vidovića dostojan dokumentarni film redatelja Bogdana Žižića, scenarista Igora Zidića i snimatelja Gorana Trbuljaka. Napravljen je 1986. u produkciji Zagreb filma. U onoj državi koja je, kažu neki, zatirala hrvatsku kulturu. Za razliku od ove, koja tu istu kulturu ovako savršeno ignorira. Što je ravno prijeziru.

Umjetnički je paviljon spomenut usput, premda je poslužio kao dokaz naše pripadnosti Europi