Ljudi traže što manje govora o piscu, a što više razgovora s njim
kratke priče, tekstove za pjesme, filmske i televizijske scenarije. Za mene je sve to pričanje priče – objašnjava Nesbø. A jesu li, po njegovu mišljenju, krimići samo komercijalna literatura ili se i oni mogu ubrojiti u umjetnički vrijednu književnost? – Mogu biti i jedno i drugo, za mene je pisanje krimića zabava, iako tu zabavu uzimam vrlo ozbiljno – ističe Nesbø koji je u Zagrebu otkrio da prije pisanja romana od tri do dvanaest mjeseci istražuje temu o kojoj će pisati. Tek nakon što obavi brojne razgovore (pa i s policijskim službenicima) te pripremi minuciozni plan pisanja, vrlo često i s nekim dijalozima, kreće u ono pravo pisanje, u svom omiljenom lokalnom kafiću u Oslu.
Ne zna što je sa Švedskom...
A što Nesbø misli o aktualnom skandalu Švedske akademije čiji članovi odlučuju o dobitniku Nobelove nagrade za književnost, zbog čega ove godine u listopadu neće biti objavljen laureat te nagrade? – Ja sam iz Norveške. Ne znam što je sa Švedskom – ogradio se Nesbø od skandinavskog seksualnog i korupcijskog skandala koji ne bi razriješio ni njegov omiljeni tragičar Harry Hole. Nesbø je u Zagrebu bio baš na Dan Europe kojim se obilježava pobjeda nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu. Mi u Hrvatskoj i dalje raspravljamo o tom ratu. U Norveškoj su u Drugom svjetskom ratu na vlasti imali Hitlerova kolaboracionista Vidkuna Quislinga. Je li Quisling danas uopće tema u Norveškoj? – Svakako da. Drugi svjetski rat nam je i dalje u fokusu, ali možda ne u takvom obujmu i tako problematično kao kod vas. Nije nam to nacionalna trauma kao ovdje u Hrvatskoj, ali o tome ljudi u Norveškoj još govore. Rade se i filmovi o tom razdoblju, o reakciji kralja na okupaciju... – kaže Nesbø. A je li on imao problema s ruskom vladom zbog najskuplje norveške televizijske serije svih vremena “Okupacija” koja je snimljena po njegovoj inicijalnoj ideji i kojoj je bio i koproducent? – Kada je počelo emitiranje prve sezone, Rusija je službeno reagirala. Ali, “Okupacija” nije crno-bijela priča. To je fikcija o okupaciji malog naroda. Ona je više sivo obojena priča negoli crno-bijela u kojoj su s jedne strane heroji, a s druge negativci. Heroji su, zapravo, na obje strane – zaključio je Nesbø.
Drago glamuzina glavni je urednik u VBZ-u, organizatoru riječkog knjiškog festivala Vrisak koji počinje ove nedjelje u riječkoj luci. U sada već pristojnoj tradiciji VBZ-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman samo ona prva dodijeljena je izvan Zagreba, i to u Puli. Kako to da ste četrnaestu nagradu odlučili dodijeliti baš u Rijeci? Mi već 11 godina radimo književni festival u Rijeci i već 14 godina dodjeljujemo Nagradu za najbolji neobjavljeni roman. To su naša dva najvažnija projekta izvan same izdavačke djelatnosti i činilo nam se da bi bilo dobro povezati ih. Nagradu smo dosad dodjeljivali na različitim mjestima, na pulskom sajmu, na Interliberu, pa u muzejima i drugim gradskim prostorima i činilo nam se da bi bilo dobro ponovno je udomiti na jednom književnom festivalu. S druge strane, Festival Vrisak željeli smo ove godine obogatiti sa što više dodatnih, ponešto drugačijih programa koji na razne načine intenziviraju taj odnos pisaca i njihovih čitatelja. Tako će ove godine, osim dodjele VBZ-ove nagrade, na Festivalu gostovati i G-točka, kao jedan od najzanimljivijih kulturnih projekata koji su prošle godine pokrenuti u Zagrebu. Svakom izdanju G-točke bilo je prisutno nekoliko stotina gledatelja, i to je dobar pokazatelj da razgovori o književnosti i umjetnosti mogu ljudima biti jako zanimljivi. Što manje govora o piscu i što više razgovora s piscem – to je moto kojim smo se vodili i kad smo sastavljali program ovogodišnjeg Vriska. Kakva je kvaliteta romana koji su pristigli na ovogodišnji natječaj? Ove godine na natječaj je stiglo 112 rukopisa, a ukupna je razina tih tekstova bila više nego dosadašnjih godina tako da smo u polufinale propustili čak 15 rukopisa. Siguran sam da će svih šest finalista naći izdavača, a nama se stvarno nije bilo lako odlučiti za pobjednika. Tri, četiri rukopisa bila su u najužoj konkurenciji za nagradu. Lani je na Vrisak došao ugledni pisac Claudio Magris. Tko vam je mamac za publiku ove godine? Na ovogodišnjem Vrisku posebnu smo pozornost posvetili izvrsnim domaćim i stranim publicističkim naslovima koji su u posljednjih šest mjeseci objavljeni u Hrvatskoj; neki su od njih, uz to što su izvrsno napisani, svjetski bestseleri, a neki su se pokazali kao veliki domaći hitovi. Vjerujem da će riječkoj publici posebno zanimljivo biti predstavljanje dvaju povijesnih bestselera. Iz Škotske nam dolazi povjesničar i književnik Neal Ascherson, autor briljantne povijesti Crnog mora, u kojoj nam predočava nevjerojatne mijene koje je prošao taj turbulentni prostor, od Skita i Sarmata, preko Bizanta i Turaka, do današnjih sukoba Ukrajine i Rusije, knjiga koja je povijesnom i kulturnom rekonstrukcijom tog prostora na neki način slič- na Matvejevićevom Mediteranskom brevijaru. U Rijeci gostuje i njemački povjesničar Normana Ohler čija je knjiga Potpuna ekstaza – Narkotici u trećem Reichu mjesecima bila prva na svjetskim top-listama. Ohler pokazuje da je u vrijeme II. svjetskog rata gotovo sve u Njemačkoj bilo pogonjeno drogama, od Hitlera, preko njemačke vojske, koja je samo u jednomjesečnoj kampanji u Francuskoj potrošila 35 milijuna doza amfetamina, do običnog stanovništva, koje ih je slobodno kupovalo u apotekama. Dolazi nam i argentinsko talijanska književnica Ana Cecilia Prenz Kopušar koja će predstaviti svoju autobiografiju Preko rijeke, na biciklu, a u središtu njezina zanimanja upravo s mješoviti identiteti, ljudi koji odrastaju na granicama i usvajaju i pomiruju različite kulturne kodove. Već tradicionalno, na festivalu će nastupiti i posljednji dobitnik NIN-ove nagrade Dejan Atanacković, zatim Abdulah Sidran i Selvedin Avdić ih BiH, Aleš Šteger i Ana Ješe iz Slovenije. A tu su i domaći autori Igor Mandić, Irena Vrkljan, Daša Drndić i još tridesetak drugih. Književni festivali koje organiziraju nakladničke kuće u Hrvatskoj nisu baš izdržljivi i dosta ih je nakon samo nekoliko godina trajanja propalo. Koja je tajna Vriska, koji se održava jedanaesti put? Nije uvijek bilo lako, odnosno bilo je godina kad smo ga radili potpuno sami, bez ikakve podrške institucija, ali mislimo da smo uspjeli nešto izgraditi, da se oko festivala okupio lijep broj riječkih pisaca i umjetnika, da nas je prepoznala i publika, pa na kraju i te institucije. Premda, još uvijek ničega od toga ne bi bilo bez puno entuzijazma ljudi iz VBZ-a. Tko vam je najpouzdaniji partner u Rijeci? Festival se tradicionalno održava na puno riječkih lokacija, ali već godinama dva su naša glavna domaćina Bookcafe Dnevni boravak i antikvarijat EX libris. Njihovim vlasnicima i voditeljima, Marku i Željku, doista je stalo do tih književnih programa i njihova je gostoljubivost i susretljivost uvelike zaslužna za dobru atmosferu na Festivalu. Zadnjih godina imamo puno razumijevanja i podršku i u gradskom uredu za kulturu, a tu je i cijeli niz riječkih pisaca i glazbenika koji su već godinama oko Festivala, od glazbenika i književnika Vlade Simcicha Vave do Nikole Petkovića, Željke Horvat Čeč, Zorana Žmirića i mnogih drugih. Pripremate li poseban Vrisak za 2020. godinu kada će Rijeka biti kulturna prijestolnica Europe? Povezali smo se, naravno, s ekipom koja radi projekt EPK Rijeka pa će tako već ove godine upravo na Vrisku biti čitane priče koje su Robert Perišić, Bekim Sejranović, Tea Tulić... napisali na rezidencijama koje je organizirao EPK. Sljedeće godine ta će suradnja biti još intenzivnija, a pripremamo već i neka gostovanja za 2020. “Predsmrtni dnevnik” Igora Mandića bio je veliki izdavački hit. Što od hitova pripremate za ovu godinu? Puno toga, ali evo ja ću izdvojiti samo jedan veliki niz od desetak domaćih romana – dakle do Interlibera trebali bi čitati nove naslove Zorana Ferića, Borivoja Radakovića, Ivice Prtenjače, Rade Jarka, Alojza Majetića, Bekima Sejranovića...