Mars Dronovi pripremaju teren za dolazak čovjeka 2033.
InSight nosi i čip na kojem je pohranjeno više od 2,4 milijuna imena Zemljana, među kojima je više od 3500 imena iz Hrvatske
Najave prve ljudske ekspedicije na Mars sve su češće i sve glasnije. Činjenica je kako crveni planet nikada nije bio napučeniji, sada je tamo cijela kompozicija robotiziranih dronova koji lutaju planetom nastojeći na Zemlju poslati što je moguće više informacija. Jer o Marsu realno znamo jako malo. Više nego prije, ali još uvijek premalo. Primjerice, ne znamo kakve je unutrašnje strukture, je li sličan Zemlji ili je drugačiji. Ta saznanja trebala bi nam pružiti misija InSight koju je ovog tjedna prema Marsu lansirala NASA. Do nama najbližeg planeta Sunčeva sustava InSightu će trebati gotovo sedam mjeseci. Sletjet će na ravnicu Elysium Planitia, nedaleko od ekvatora, što je vjerojatno i najdosadniji krajolik Marsa. Zapravo, kod misija na Mars uvijek se i bira sasvim mirno mjesto, no ovaj puta to mjesto je moralo biti procijenjeno kao najmanje izloženo stresovima tijekom dvije godine koliko će misija trajati. Nakon što sleti, InSIght će potrošiti dva mjeseca na slaganje svojih instrumenata na površinu uz pomoć dva metra dugačke robotizirane ruke. Tek nedaleko, oko 600 km od lokacije, u Galeovu krateru svoju misiju obavlja rover Curiosity.
Samo pola Zemlje
InSightova misija nešto je potpuno drugačije. Na Mars nosi i čip na kojem je pohranjeno više od 2,4 milijuna imena Zemljana, među kojima je preko 3500 imena iz Hrvatske. Cijelog svojeg eksploatacijskog vijeka on ostaje na jednom mjestu. Njegov seizmometar mjerit će udarce meteorita, što će dati nešto bolju sliku o unutrašnjoj strukturi planeta, od jezgre prema površini. Pazit će i na to je li Mars geološki aktivan, odnosno ima li potresa i koliko su oni jaki, što je očito jako bitno saznanje ako se tamo misli poslati ljudsku posadu koja bi trebala uspostaviti bazu. Riječ je o izuzetno preciznom instrumentu zbog kojega je ponajviše i odabrano najmirnije mjesto na planetu. Očekuje se da će taj seizmometar detektirati najmanje tucet, a možda i stotinjak zemljotresa magnitude 3,5 ili snažnije za trajanja svoje misije. Dodatno saznanje o unutrašnjoj strukturi dat će temperaturna sonda HP3 koja će zakopati pet metara ispod površine i utvrditi koliko energije dolazi iz središta Marsa i koliko brzo ta energija dolazi. Podsjetimo, na Marsu postoje vrlo veliki vulkani, poput Olympus Monsa koji je visok 25 km, dakle oko tri puta je viši od Mount Everesta. Ri-
ječ je zapravo o najvišem do sada poznatom vulkanu i planini Sunčeva sustava. Mogli bismo doznati je li Crveni planet slične strukture kao Zemlja ili Mjesec ili se radi o nečemu drugačijem. Točno će se mjeriti i InSightova lokacija, on se neće pomicati, ali Mars hoće, a to bi trebalo dati odgovor ima li “pomaka u fazi” kod Marsove osi, što bi omogućilo izračun veličine planetove jezgre te je li ona tekuća ili čvrsta. To bi ugrubo bili zadaci koje InSight mora ispuniti u svojoj 728 dana dugoj misiji, odnosno treba čovječanstvu donijeti do sada najdetaljnija saznanja o povijesti nama najbližeg planeta sve od njegova nastajanja prije 4,6 milijardi godina. Jedno je od pitanja na koje se očekuje odgovor i zašto Mars nije narastao, nego je ostao otprilike polovicu Zemljine širine, a uz to i manje gustoće. Misija InSight, koja se službeno zove Interior Exploration Using Seismic Investigations, Geodesy and Heat Transport, vrijedi 814 milijuna dolara. Saznanja koja se znanstvenici nadaju da će donijeti morala bi dati odgovor i na neka pitanja o drugim planetima, poput Venere, pa i Zemlje. Možda nas više približi konačnom saznanju kako su nastajali planeti Sunčeva sustava. Pod pretpostavkom da sigurno i u cijelosti robotizirana platforma veličine vrtnog stola stigne do Crvenog planeta. Jer do sada svemirske agencije imaju prilično slab prosjek uspješnosti misija prema Marsu, pohvaliti se dolaskom na planet može tek oko 40 posto misija. Više od 40 misija poslalo je čovječanstvo prema Marsu, onih sa zadatkom orbitiranja i onih sa zadatkom spuštanja na površinu negostoljubivog planeta. Od prve uspjele misije na Mars prošlo je podosta vremena. Bio je to Mariner 4 koji je prošao pored Marsa 1965. godine. Mariner 9 bio je prva letjelica sa Zemlje koja je ne samo orbitirala oko Marsa nego i koja je bila na nekom planetu Sunčeva sustava osim našeg.
Crna mrlja na površini
Tada se čovječanstvo prvi put pobliže upoznalo s površinom Crvenog planeta, njegovim divovskim vulkanima, nevjerojatnim sustavom kanjona koji se proteže na ukupno 4800 km po njegovoj površini. Pa i s koritima rijeka urezanima u suho i prašnjavo nebesko tijelo. Mariner 9 poslikao je cijeli Mars, ali i napravio prve fotografije njegovih mjeseca Deimosa i Phobosa. U svemu tome samo je jedna država uspješna, Sjedinjene Države. Nekoliko je puta Sovjetski Savez pokušao poslati neku letjelicu prema Marsu i svaki je puta propao, ili pri spuštanju ili nekoliko minuta nakon njega. Ukupno je nakon Marinera sa Zemlje prema površini Marsa krenulo 18 misija, pet nikada do njega nisu stigle, četiri su udarile o njegovu površinu, a dvije ostale tamo bez signala aktivnosti nakon slijetanja. Osam je zaista uspjelo, sve američke. Može se Sovjetima možda priznati relativan uspjeh misije Mars 3 kada je lander funkcionirao oko 20 sekundi prije negoli što se s njime izgubio kontakt. I slabije su sreće bili Europljani čiji je Schiaparelli 2016. tresnuo o površinu Crvenog planeta ostavivši kao podsjetnik na svoje postojanje tek crnu mrlju. Prvi je fotografiju s Marsa poslao Viking 1 u srpnju 1976. godine. Kao i danas InSight, i Viking 1 te njegov blizanac Viking 2 nosili su sa sobom seizmometar, no bez uspjeha u prepoznavanju marsovskih potresa. Te dvije misije, njihovi orbiteri i landeri, zajedno su na Zemlju poslale oko 50.000 fotografija s Marsa, mapirale 97 posto njegove površine.
Život nije nezamisliv
Prvo je vozilo na Mars stiglo 1997. u misiji Pathfinder, tada je svoje kotače po negostoljubivoj površini crvenog planeta zarolao Sojourner. Nakon njega je 2004. godine stigao Spirit i vozikao se pet godina prije nego što je ostao zarobljen u mekom tlu. Opportunity je bolje sreće pa vozi i danas te istražuje rubove kratera Endeavour. Led ispod površine Marsa pronašao je Phoenix 2008. godine blizu Marsova sjevernog pola. Curiosity je na Marsu od 2012. godine. I to je to, nada sada leži i u InSightu. Taj je put očito uvijek opasan, InSIght je Zemlju napustio “jašući” moćnu raketu Atlas V a kada krajem studenoga dođe do planete nakon što je prevalio 484 milijuna kilometara, kroz njezinu će se atmosferu probijati brzinom većom od 21.000 km/h, pa usporiti, otvoriti padobran i do kraja usporiti svoj pristup koristeći 12 potisnika. Ako je voditi se spuštanjem spomenutog Curiosityja, to bi spuštanje i trebalo trajati oko sedam minuta. Još je tu nekih kurioziteta. Primjerice, sve NASA-ine misije prema Marsu kretale su s Floride, no InSight je prva misija koja je poletjela sa Zapadne obale, odnosno baze Vandenberg u Kaliforniji. Svojevrsna je to satisfakcija za osoblje te baze jer je ona 1972. godine izabrana za mjesto lansiranja i slijetanja Space Shuttleova. No, iako je u tu svrhu potrošeno tadašnjih četiri milijarde dolara, ni jedan Space Shuttle otamo nije poletio. Kumovala je tome katastrofa Challengera 1986. godine. Do sada, sve je ostalo na lansiranju satelita u orbitu različitim raketama. Već osnovne informacije o Marsu govore o tome kako je slanje ljudi na taj planet iznimno opasno bez uspjeha misija poput InSighta. Četvrti je planet po udaljenosti od Sunca, prosječno je to 228 milijuna kilometara. Jedan dan na Marsu traje nešto dulje od 24 sata, cjelovita orbita oko Sunca traje 687 zemaljskih dana. Stjenovit je planet, površinu su mu mijenjali vulkani, udari meteorita, vjetrovi, pomaci kore i kemijske reakcije. Atmosfera mu je tanka, uglavnom se sastoji od ugljikova dioksida, argona, dušika te malog udjela kisika i vodene pare. Crvenim ga planetom zovu zbog oksidiranih minerala željeza na površini, praktično hrđe, od koje se tlo i atmosfera doimaju crvenima. Gravitacija mu je tek trećinu zemaljske, u teoriji to bi značilo da na košarkaški koš normalne visine može zakucati praktično svatko. No, svatko tamo mora nositi svemirsko odijelo. Jedna novija studija kao jednu od tihih opasnosti kako na Marsu tako i na Mjesecu navodi prašinu čije su čestice iznimno malene, toliko da mogu razorno utjecati čak i na molekule DNK. Kao i u svemu, tako i u pohodu na Mars glavnu riječ ima politika. Donald Trump napokon je prelomio, postavio novog šefa NASA-e Jima Bridenstinea te odlučio da Amerika mora postati prvom nacijom koja će poslati čovjeka na Crveni planet. U međuvrenenu, potpisao je direktivu u kojoj se NASA-i nalaže da pola stoljeća nakon Neila Armstronga ponovo pošalje čovjeka na Mjesec. Bridenstine je odmah nakon objave podvukao kako je put na Mjesec samo međufaza, Zemljin će satelit poslužiti za testiranje niza sustava koji će se koristiti i na Marsu, a naprosto je logično da se na Mjesecu posloži baza koja će biti ishodište za dalja osvajanja. I dalje 2033. godina ostaje zadanom za spuštanje čovjeka na Mars, u međuvremenu će, 2020. godine, NASA na Crveni planet poslati još jedan rover, gotovo veličine automobila, koji će imati zadatak upravo pronaći
Više od 40 misija dosad smo poslali prema Marsu, ali se možemo pohvaliti da ih je tek 40 posto stiglo do tog planeta. Prva uspjela bio je Mariner 4
mjesta najpodobnija za uspostavu održive baze u kojoj bi mogli živjeti prvi ljudi na Marsu. Za razliku otprije 50 godina, sada se Amerikancima toliko ne žuri iako postavljeni rokovi jesu prilično ambiciozni, a osvajanje je Crvenog planeta jedna od zaista rijetkih stvari oko koje se slažu i republikanci i demokrati. Dok se čeka na početak tih misija, može se spomenuti kako Crveni planet ima i svoje arhitekte te urbaniste. Popularna serija Mars National Geographica temeljena je na knjizi Stephena Petraneka How We’ll Live on Mars. Kada pročitate to djelo nekadašnjeg glavnog urednika magazina Discover, magazina Washington Posta, znanstvenog urednika magazina LIFE, odjednom vam se život na Marsu ne čini tako nezamislivim. Iznimno teškim i opasnim, ali ne i nezamislivim. Indonezijsko-francusku arhitekticu Veru Mulyani zovu marskitekticom. Na njezinu webu Mars City Design pronaći ćete različite koncepte naselja kakva bi mogla nići na crvenom planetu, ključna je riječ tih koncepata samoodrživost. Teško je ne složiti se s Petranekovom tvrdnjom kako će prvi dodir čovjeka s površinom Marsa biti najvažniji trenutak u povijesti i u tehnološkom, ali i u filozofskom, povijesnom i istraživačkom smislu. Više tada nećemo biti jednoplanetarna vrsta.