Zar ne bi bilo logično da narod zastupnicima određuje plaću?

U posljednje vrijeme ponovno se počelo govoriti o slaboj prisutnosti saborskih zastupnika na sjednicama Hrvatskog sabora. Prisjetio sam se pisma koje sam uputio tadašnjem predsjedniku Sabora gospodinu Boži Petrovu, a tiče se nedolaska saborskih zastupnika na sjednice Sabora. Napisao sam otprilike ovo: “Predlažem da nakon parlamentarnih izbora svaka parlamentarna stranka predsjedniku Hrvatskog sabora dostavi listu svojih kandidata za Sabor koji nisu izabrani. Lista se formira prema broju dobivenih glasova na izborima. Predsjedniku Sabora treba zakonom omogućiti da nakon određenog broja izostanaka ili prijevremenog napuštanja sjednice, recimo nakon tri nedolaska ili prijevremena napuštanja sjednice, automatski iz trenutnog saziva Sabora isključi člana koji se ne pridržava preuzetih obaveza, i u saziv uključuje sljedećeg s liste stranke kojoj je dotični pripadao. Naravno, novi član Hrvatskog sabora daje prisegu kao i njegov prethodnik. Možda će to one koji se do sada nisu pridržavali date prisege, mogućnost da izgube saborsku plaću i privilegije, potaknuti da to ubuduće čine. No, pravo je pitanje kako da u Hrvatski sabor budu birani samo oni kojima glavni motiv nije jedino dobra plaća i privilegije”. Gospodin Petrov odgovorio mi je 15. veljače 2017. godine. Evo njegova odgovora: “...s pozornošću sam pročitao Vaš prijedlog za rješavanje pitanja prisutnosti zastupnika na plenarnim sjednicama Hrvatskoga sabora. Premda predlažete rješenje koje djeluje uvjerljivo i učinkovito, ukazujem na to da bi opisano raspolaganje predsjednika Hrvatskoga sabora mandatima saborskih zastupnika bilo upitno sa stajališta ustavnosti i zaštite demokratskog poretka”. Evo i dijela mog odgovora gospodinu Petrovu: “... zahvaljujem na odgovoru. Zapravo, nisam se ni nadao da bi moje pismo moglo nešto promijeniti. Vi mi odgovarate da je moj prijedlog zapravo neprihvatljiv, jer bi narušio ustavno pravni poredak. To je, vjerujem Vam, točno, ali ne vjerujem da je ustavnopravni poredak koji štiti nerad i neodgovornost dobar, i da ga se ne bi trebalo i ne bi moglo promijeniti”. I danas vjerujem da je moj prijedlog dobar i da bi bio učinkovit, ali mi je jasno danas, kao i onda kada sam pisao g. Petrovu, da se neće ništa promijeniti. Javnosti je dozlogrdilo da gleda kako nas naši predstavnici vuku za nos, i kao da nam govore: pola zaposlenih u Hrvatskoj radi za manje od četiri tisuće kuna, a mi si možemo priuštiti da radimo kad hoćemo i koliko hoćemo. Za uzvrat, vi nam iz te vaše crkavice izdvajate novac za naše plaće od šesnaest tisuća kuna naviše. Iz Hrvatske odlaze liječnici, koji ne mogu zaraditi plaću kakvu imaju saborski zastupnici. Kako možemo dozvoliti da se neradom i neodgovornošću zarađuje više nego što zarađuju prijeko nam potrebni stručnjaci? Moguće je to zato što oni sami određuju pravila igre. Evo prijedloga. Raspišimo referendum – da li ste za to da saborskim zastupnicima ostanu dosadašnje plaće, ili da njihova plaća iznosi 150% prosječne hrvatske plaće, bez mogućnosti da se taj iznos uvećava dnevnicama i sličnim dodacima. Zar ne bi bilo logično –mi smo vas birali, mi vas plaćamo, mi vam određujemo plaću. Ako niste zadovoljni, Irska vapi za takvim kadrovima.