PRESUDILA JOJ JE JAVNA PERCEPCIJA JER NIJE UVAŽEN JAVNI INTERES

Ministrice se Plenković morao odreći u trenutku kad joj je, paradoksalno, mogao odati i priznanje

Je li donošenje lex Agrokor i postupak izvanredne uprave u tom posrnulom koncernu najveći podvig Vlade još od doba obrane države u Domovinskom ratu, ili je riječ o korupcijskom slučaju ravnom aferi Fimi media, zbog čega se premijer jučer odrekao jednog od najkompetentnijih članova svoje Vlade, ministrice gospodarstva Martine Dalić? Pitanje je to koje se otvorilo nakon što je portal Index objavio pisanu mail korespondenciju između Martine Dalić i ekipe angažirane s njezine strane na pisanju lex Agrokor, koja je prerasla u još jednu političku aferu koja trese Vladu Andreja Plenkovića i krhku saborsku većinu na kojoj počiva. Što se objavljenih mailova tiče, nikakva duboka analiza tu nije potrebna da bi se utvrdila nečija (ne) odgovornost. Kada se makne sočni garnirung poluformalne komunikacije, kojim se javnost zabavlja već danima, ostaje samo jedno sporno pitanje. To nije pitanje je li Martina Dalić smjela angažirati Šavorića, Ramljaka, Bricelja i ostale na pripremi, analizi i pisanju zakona. Izabrala je ljude koje poznaje, u koje ima povjerenja i koji nešto znaju o problematici za koju su angažirani. Nije imala izbora jer neosporno je da vremena za standardnu proceduru odabira članova radnog tijela za izradu posebnog zakona jednostavno nije bilo. To nije ni pitanje jesu li konzultanti na Agrokoru stekli neopravdanu dobit. Pravo je pitanje jesu li članovi skupine koja je radila na lex Agrokor smjeli ostati na poziciji uprave i savjetnika Agrokora u procesu izvanredne uprave? A na to pitanje, unatoč činjenici da je Martina Dalić podnijela ostavku, nema jednoznačnog odgovora. Ako je, kao u realnom sektoru, prioritetni kriterij ocjene uspješnosti postizanje zadanih ciljeva, tada je Martina Dalić zaslužila ostati na političkoj funkciji. U tom smislu, slobodno možemo ustvrditi da će Plenković teško naći bolju zamjenu u Vladi. Međutim, može li cilj opravdati sredstva u kontekstu provođenja javnih politika, sasvim je drugo pitanje. Na stranu činjenica da je situacija s Agrokorom u veljači i ožujku prošle godine eskalirala, a takve okolnosti zahtijevale su urgentne i izvanredne poteze. Javnost, usprkos tome, nije spremna zažmiriti na činjenicu da su savjetnici na spašavanju Agrokora zaradili milijune. Prema službenim podacima, od veljače prošle godine do kraja ožujka ove godine na savjetničke usluge otišlo je 310 milijuna kuna, od čega dobar dio na račun ekipe koja je stvarala lex Agrokor. U kontekstu restrukturiranja duga od 40 milijardi kuna to je minimalni iznos koji bi naplatio bilo koji konzultant međunarodnog ugleda. Međutim, u hrvatskim okolnostima to je ogroman novac, koji, istina, nije javan jer ga plaćaju privatne kompanije vjerovnici Agrokora. Ipak, spašavanje posrnulog koncerna Ivice Todorića postala je javna stvar čim se Vlada uplela u taj proces pa je stoga trebalo poštivati i javni interes, a on u ovom slučaju nije bio samo spašavanje radnih mjesta i očuvanje stabilnosti krhkog domaćeg gospodarstva već i poštivanje pravednosti i osiguranje jednakopravne pozicije za sve, iz čega proizlazi javna percepcija, a ona je u politici sve. S tim u vezi napravljena je greška koja je Martinu Dalić stajala političke pozicije, paradoksalno, u trenutku kada bi joj se moglo odati i priznanje.