“Neka odu svi, neka naši mladi nađu posao”
Prema podacima Nacionalnog centra za socijalna istraživanja, 73 posto ljudi glasalo je za izlazak Britanije iz EU isključivo zbog imigracije i njezinih socijalnih posljedica
Večernji list donosi dijelove knjige “Nejednaki” Ivane Dragičević. U prvom su dijelu feljtona svjedočanstva o britanskom danu odluke
Britanija nije imuna na probleme koji muče ostatak europskoga kontinenta. Broj rođenih se smanjuje, stanovništvo stari, radni se vijek produljuje kao i život. Stoga jača pritisak na zdravstvo i socijalne službe, javljaju se rascjepi na tržištu rada, nakon recesije sve je teže financirati javne usluge ili socijalno stanovanje. Ideja da će se sve to lakše riješiti ako se ograniči imigracija u Veliku Britaniju zvučala je sjajno nezadovoljnim glasačima iz Essexa, no je li bila realna? Stiglo je „jutro odluke“. Stereotipno, dan je počeo kišom. Južna obala Temze i prostor oko parlamenta izgledali su kao mjesto masovnoga piknika. Tisuće medijskih kuća iz cijeloga svijeta rasklopile su šatore za javljanja uživo. Uokolo su se vrzmali radoznali turisti.
Bilić neka ostane
„Glasam za izlazak!“zaurlao je nasmijani sredovječni muškarac dok je prolazio pokraj moje kamere. „Sjajno“, pogledala sam ga i pristupila mu, „upravo trebam nekoga tko će mi reći zašto će glasati za Brexit“. Prišao je. Predstavio se kao vlasnik autoprijevozničke tvrtke iz Londona i navijač West Hama. Nasmijala sam se: „Onda ćete vjerojatno znati odakle sam kad kažem da sam iz Hrvatske“. „Aaaaa, Slaven. Slaven Bilić. Najveći od najvećih. Čuda je napravio za naš klub, čuda!“U to vrijeme Bilića se kao trenera slavilo na tribinama londonskih „čekićara“, kluba koji su početkom 20. stoljeća osnovali radnici željezara. Još smo malo neobavezno razgovarali, rekao je da mu je žena Francuskinja, da je on pokušao živjeti u Francuskoj, ali nije išlo i da su u Londonu već trideset godina. „I, dakle, glasat ćete za izlazak Velike Britanije iz Europske unije. Zašto?“Uvijek me čudilo kako se ljudi, ma o kojoj se temi razgovaralo, muče kada im se postavi pitanje – zašto. „Kako zašto? Pa dosta nam je terora te Europe!“„Kakvog terora?“pitala sam ga. „Pa svakakvog terora“, zastao je na trenutak i nastavio: „Stalno nam govore što trebamo raditi. Evo, sad bismo morali primati i izbjeglice. Ne možemo mi više primati nikakve izbjeglice. Nitko se više ovamo ne može useliti. Moramo se baviti sobom, svojom državom“. „Pa niste otok, mislim, jeste otok, ali ne možete se ni, da se dogodi Brexit, baš izolirati od svijeta“, čekala sam njegovu reakciju. „Mi se želimo izolirati od Europe i njezinih promašenih politika.“„Što vam žena kaže?“„I ona je isto za izlazak.“„Pa i ona je imigrantica, s obzirom na to da je Francuskinja? Mislim, Francuska je članica Europske unije, ali jeste li upoznati sa svim mogućim posljedicama izlaska za građane: od ponovnih uvođenja carina, poreza, pitanja
prava radnika, do državljanstava. Puno je tema koje se tiču i nje i vas“, očigledno sam ga zbunila. „Dajte, molim vas, pa ne mogu oni tako!“gledao me razrogačenim očima. „Mogu, mislim, ako sutra rezultat bude u korist vaše ideje.“„Pa moramo se riješiti i ove najezde iz istočne Europe, to je neizdrživo, ne može se kontrolirati.“„Što onda mislite, da samo oni moraju otići?“„Pa da, neka odu svi, neka naši mladi nađu posao. Oni nam uzimaju i naše socijalne stanove. Zdravstveni sustav to više ne može izdržati“, govorio je ubrzano. „Dakle, hoćete da odu svi?“„Da.“„I Slaven Bilić?“„E, pa, on – ne!“Dan je bio predug. Izmoreni od cjelodnevnih javljanja u televizijski program, svaki put slična sadržaja, sa zaključkom „još nitko ništa ne može prognozirati“, dočekali smo zatvaranje birališta. Nebo se u tom trenutku spojilo sa zemljom. Pljuštalo je nemilosrdno. Kroz prometni kaos, lokve, razmotane kabele i svjetla improviziranih studijskih pozicija s kojih se opasno cijedila voda i prijetila strujnim udarom i globalnim medijskim „kuršlusom“u javljanjima iz Londona, do moje pozicije uspio se probiti Tim Judah, kolega novinar The Economista. Stajali smo ispod bijedna kišobrana. Vidno uzbuđen, rekao mi je: „Šokantno je koliko su ljudi spremni vjerovati lažima i zamišljati tu neod kakvu budućnost koja je potpuno pogrešna. Neki ljudi smatraju da Britanija s ovim referendumom sada radi nešto drukčije, ali događa se jedan širi fenomen koji smo vidjeli u drugim zemljama. Rast populizma i nacionalizma: Poljska, Francuska, Mađarska i kampanja Donalda Trumpa u SAD-u. Važno je naglasiti da je ovo čisti engleski nacionalizam koji nije prisutan u cijeloj Velikoj Britaniji. Ovo je jedna tipično en- gleska stvar. Ali to buđenje nacionalizma opasno je i za Englesku i za Veliku Britaniju, kao i za cijelu Europsku uniju“. Počelo je prebrojavanje glasova. Od gradske vijećnice do gradske vijećnice. Engleska, Wales, Škotska, Sjeverna Irska… Podijeljeno Kraljevstvo. Rezultat će biti tijesan, kakav god bio. Noć je bila duga. Pozdravila sam se s recepcionarom iz noćne smjene. Bio je Bugarin. Navila sam budilicu na pet ujutro. Televizor je ostao uključen cijelu noć. U jednom trenutku čula sam glas Nigela Faragea. Brexit se dogodio. Nakon prvoga jutarnjeg javljanja u program, sjeli smo na kavu. Vlasnik lokala, ustanovit će se, bio je iz Prištine, pa smo popili i drugu kavu gratis. Vidjevši kameru kraj stola, prišao nam je jedan mladić i tiho nam se obratio: „Dobar dan, oprostite što smetam. Malo sam zbunjen“. Upitala sam ga zašto. „Vidim da ste s televizije, volio bih to nekome reći. Stvarno sam zbunjen. Znate, ja sam glasao jučer za izlazak. I sad ne znam što da mislim, pitam se što sam to napravio, za što sam ja to odgovoran. Jutros gledam televiziju. Gledam Nigela Faragea, Borisa Johnsona pa ova priča koju su nam prodavali da će sustav javnoga zdravstva u Britaniji, ako izađemo iz Unije, na tjednoj bazi imati 350 milijuna funti viška čista je laž! I oni to jutros priznaju! Javno! Na televiziji”, pričao je potpuno izgubljeno, kao da od nas traži utjehu. Stručnjaci za političke kampanje nazvali su akciju Brexit „projektom straha“. Bio je to dio post-truth trenda, koji je apelirao na emocije, a ne na činjenice ili politike. U Velikoj Britaniji u nekoliko se navrata zbog Brexita ispitivalo javno mnijenje oko britanskih socijalnih stavova. Svako istraživanja, i uoči referenduma i odmah nakon referenduma, pa čak i godinu nakon njega, dalo je manje-više isti rezultat. Prema podacima Nacionalnoga centra za socijalna istraživanja, 73 posto ljudi glasalo je za izlazak Britanije iz Europske unije isključivo zbog „imigracije i njezinih socijalnih posljedica“.
Neodgovorena pitanja
Cameron je u televizijskom obraćanju dan nakon referenduma obznanio povlačenje s vlasti. Uskoro ga je na premijerskoj poziciji i u vođenju stranke zamijenila Theresa May, dotadašnja ministrica unutarnjih poslova, pod čijom je paskom bilo pitanje imigracije. Na parlamentarnim izborima torijevci su zamalo izgubili, Corbynovi laburisti su ojačali, a UKIP nije ni ušao u parlament. Od jutra poslije referenduma krenula je salva i dalje neodgovorenih pitanja. Što će biti s pravima britanskih radnika u Europskoj uniji, a što s pravima radnika iz EU u Britaniji? Kako će se riješiti pitanje trgovine? Kako će se regulirati granica između Republike Irske i Sjeverne Irske? Što će biti sa Škotskom? Kako će se Europska unija konsolidirati nakon izlaska Britanije? Pregovori o Brexitu počeli su godinu nakon referenduma. Na klimavim nogama, s nejasnim završetkom. U duty free shopu, na Heathrowu, na polici je stajao plišani medvjedić Paddington. Mahnula sam mu prije ulaska u avion. Sletjela sam u Zagreb. U taksiju su na radiju svirali Beatlesi.
Stručnjaci za političke kampanje nazvali su akciju Brexit – projektom straha