Kad je iseljavanje selekcija, to možda i nije tako loše

Dojmovi iz Irske koje je objavila vaša novinarka Mateja Šobak (VL, 7. 5. 2018., str. 4) dojmili su se i mene. Od kada su američki Irci počeli pomagati svojoj staroj domovini, uglavnom poticanjem investitora, ali i zbog prilagodbe Irske za olakšanjem tim investitorima procvat zemlje naglo se osjetio. Nije više bilo potrebe za napuštanjem Irske koja se svrstala u države privlačne za useljavanje ljudi iz ekonomski slabijih sredina. I tako je vaša novinarka pronašla dvojicu sugovornika, od kojih jedan iz Slavonije (Krajina) izjavljuje: Hrana je užasna, stanarina visoka, dugi period zime je mračan, stanuje s “cimerima”, stan košta 2000 eura, pivo 5 eura, mjesečna karta za javni prijevoz 134 eura, prosječna cijena kutije cigareta je 12 eura. Mislio je studirati u Osijeku, ali je radije izabrao Dublin, gdje konobari i studira. I na kraju kaže, da mu je drago što je otišao iz Hrvatske! E, pa neka mu je sa srećom. Drugi sugovornik bio je 29-godišnji Dubrovčanin Antonio Grljević. Živi u stanu koji plaća 1400 eura, tuži se na tmurno vrijeme, na hranu, na nemogućnost da kupi voće i povrće, jer to u Irskoj ne uspijeva. Klasičnih tržnica nema, limun u trgovinama to uopće nije, loš je. Grljević je završio fakultet organizacije i informatike u Varaždinu, a u Dublinu je radio najprije u McDonald’su, a zatim je kao inkasator razne ponude električne struje. Kod nas su informatičari traženi, a konobari također. Moramo ih čak uvoziti. I sada, na osnovi ovih iskaza, ja pitam da li je ovo što sam pročitao moguće, a da li je normalno, to ću pitati kasnije. Moj je komentar sljedeći. Slavonac s dalmatinskim prezimenom (bilo ih je puno u “Vlaku bez voznog reda”) drži da je bolje konobariti u Irskoj da bi mogao studirati, nego u Osijeku badava. I to uz “užasnu” hranu, tešku klimu, skupi stan kojeg dijeli sa sustanarima, pivom najmanje pet puta skupljim nego kod nas, prijevozom mjesečnim za tisuću kuna, i uz to je on sretan što je otišao iz Hrvatske. Drugi slučaj je Dubrovčanin. Ista priča. Ali kad netko iz Dubrovnika, gdje ni prosjaci više nisu siromašni, gdje cijeli svijet hrli zbog ljepote grada, zbog klime, mora, obilja voća i povrća te svake ostale hrane, želi bez neke primjetne zarade živjeti u opisanoj zemlji, onda on ne voli svoj kraj ni Hrvatsku. Da paradoks postoji, postoji. Naime, sada se ljudi iseljavaju iz bogate Slavonije, a ne više iz siromašne Dalmacije. Situacija se potpuno okrenula. Od Domovinskog rata i posljedica Slavonija se još nije oporavila, dok u Dalmaciji cvjeta turizam, koji je donio blagostanje onima uz more, ali sada i Zagori, jer su veze dobre i razmjena dobara veća. Sve je to razumljivo, ali teško je naći razloge da se iz bogate Slavonije ljudi iseljavaju u hladnu i tmurnu Irsku, bez neke perspektive za trajno boljim životom. Jer, trendovi u industriji se mogu promijeniti,, a potencijal kojeg Slavonija ima, Irska nema. Za Dalmatinca, i još Dubrovčanina, nemam riječi. Ali, ako su točne izjave iz članka vaše novinarke, onda se jedino može zaključiti da im Hrvatska, kao Hrvatska, nije prihvatljiva. Ako je tako, onda je iseljavanje jednog dijela naših ljudi selekcija, koja ne škodi. Puno je ljudi za Hrvatsku dalo sve što je imalo, svoj život, Hrvatsku smo sačuvali tisuću godina i čuvat ćemo je uvijek. Žalosno, ali i bez takvih.