EVOLUCIJA AGITPROPA U “ALTERNATIVNE ČINJENICE” I FAKE NEWS

Posteri vojnika, radnika i seljaka, sa srpom i čekićem, tvorničkim dimnjaci, pšenica u klasu i natpisi “tvornice radnicima” vide se još samo u Sjevernoj Koreji. Riječ je o zadnjim ostacima Agitpropa, Plehanovljeve stopljenice agitacije i propagande kako bi se utjecalo na javno mišljenje i vršila mobilizacija. Padom Sovjetskog saveza Agitprop nije nestao. Primirio se i bljesnuo u nikad većem sjaju – u obliku lažnih vijesti. Fake news nije samo prepoznatljiva laž, ona zvuči kao da mogla biti istina – što je i najveća opasnost. Eksponencijalno raste broj studija i članaka u kojima se daju nove i poboljšane definicije trenda lažnih vijesti, umjesto da se kaže da se nije dogodilo baš ništa novo. Brexit je pratio obrazac Agitpropa, američki izbori također, dodatno začinjeni aferom s Cambridge Analyticom koja je dokazala da internet nije samo megafon, već i način kako se stvaraju vijesti. Sve više će biti legislativa koje se bave lažnim vijestima nastojeći prividno pomiriti slobodu govoru i govor mržnje kroz plasiranje netočnih informacija. U Njemačkoj, ideja nije da se uvode cenzura (premda to jest) ili da se eliminira sadržaj, nego da se prisili čitatelj da dvaput razmisli o izvoru koji vijest emitira. U borbi protiv pojave izgleda da će pogaziti temeljni princip. Paralelno, i bitnije, počinje borba relevantnih medijskih kuća za prostor u doba digitalizacije kad su (pogotovo) mladi spremni plaćati zabavan sadržaj, no ne i vijesti. Mišljenja se ne temelje na logici već na predrasudama i konformističkim stavovima nalazeći svoj legitimitet u suludoj kovanici “alternativne činjenice”. Čitatelje treba osposobiti kroz obrazovanje da prepoznaju što je lažno, a što nije, jer svatko ima pravo na svoje mišljene, ali ne i na vlastite činjenice. Uostalom, ljudi nisu glupi, istraživanja centra Pew pokazalo je da samo 4 % ljudi vjeruje vijestima na društvenim mrežama. I sve će se više okretati pravom novinarstvu, kritičkoj misli, potkrijepljenim činjenicama. I dok alternativni mediji jure za bombastičnim izmišljotinama, sve više će se cijeniti (i tražiti) objektivne vijesti s novinarima kojima možemo vjerovati, (iako u digitalnom obliku, ali to je druga tema) za koje će korisnici biti spremni platiti. Stvari su došle do apsurda u kojem je važan je samo broj klikova i koji mora dovesti do jačanja onih koji ne plasiraju fake news. Tiraže tih novina počinju rasti. Tako je Times, nakon što se počeo reklamirati kao suprotnost fake-news, dobio stotinu tisuća novih pretplatnika. Zadatak medija je izvući istinu iz niza banalnih ili pak potpuno izmišljenih informacija. Mladi će se vratiti vijestima kada mediji povrate ono što je osnovna karakteristika dobrog novinarstva – sposobnost otkrivanja stvarnosti i istinskih ljudskih odnosa. Kada za novac koji daju, ma kako se on činio malen, dobiju odgovarajuću protuvrijednost. I budu sigurni da time čine pravu stvar. Referendum. Da ili ne? U kojim slučajevima može i o kojim temama može. Jesu li ti (ustavni suci) koji bi građanima uskratili to pravo o nekim temama autoriteti kojima bi građani dopustili da odlučuju umjesto njih? Govori se o pravima manjina koja bi bila ugrožena. Demagogija. Nitko nikome neće niti bi išta ugrozio, ali ne mogu manjine biti privilegirane u bilo kojemu društvu, ne mogu imati veća prava i ne može se društvo prilagođavati njima. Što se dobiva time ako nečiji glas vrijedi više? Postiže li se time jednakost? Čemu strah od referenduma? Znači li strah od referenduma da, zapravo, zagovaramo naše viđenje demokracije? Umjesto da olakšavamo uvjete za raspisivanje referenduma i da se trudimo da zaista građani odlučuju, mi bi zbog sebe i svojih svjetonazora to ograničavali. Zašto? Zato što netko misli da bolje od mene zna što je za mene dobro? Zato što štiti manjine ili zato što želi zaštititi sebe i svoje pozicije? Svaki dan svjedočimo da gotovo nitko ne misli dalje od sebe i svojih. Zar bi takvima trebali vjerovati da misle o nama?