Svima treba dati dvostruko pravo glasa

Valja njegovati kulturu izravne demokracije, sve u inat moćnicima koji uzimaju sebi za pravo sami odlučivati smije li narod o nečemu odlučivati ili ne

Počinjem od onoga o čemu bi se svi trebali složiti: Svaki glas trebao bi vrijediti jednako, a to u Hrvatskoj nije slučaj. Osim što u ime lažne političke stabilnosti golemi broj glasova odlazi u vjetar, a nerazumno veliki broj građana ostaje bez predstavnika u Saboru, tu je i problem zastupničkih mjesta koja se mogu dobiti s popustom, za šaku glasova, a koji zatim znaju poslužiti za bestidno krivotvorenje volje birača. To je prvi jaki razlog zašto je referendum nužan. Što nam kažu podaci DIP-a? Izlaznost je 2016. bila mršavih 52,59 posto, no to nije ništa prema mizernoj izlaznosti hrvatskih građana koji su svoj glas dali kandidatima manjina. Prema DIP-u, manje od 18 posto. Rekorder je Vladimir Bilek, zastupnik Čeha i Slovaka, 1329 glasova dovoljno za saborsku klupu. Naravno, ukupno najviše dobili su kandidati srpske manjine, Milorad Pupovac solidnih 16.166, dakle, osjetno više od, recimo, Zlatka Hasanbegovića, koji je osvojio 11.898 preferencijalna glasa u II izbornoj jedinici. No, tu je i ključ Pupovčeva “uspjeha”: on je toliko osvojio na listi od tri kandidata u cijeloj Hrvatskoj kao jednoj izbornoj jedinici, dok bi Hasanbegović, tada još na HDZ-ovoj listi, na razini cijele Hrvatske osvojio možda i 10 puta više. Kruške i jabuke. Nemamo razloga pretpostaviti da “manjinci” ukupno na izbore idu u dramatično manjem postotku nego ostali hrvatski građani. Većina, uključujući i hrvatske Srbe, procjenjuje da vrijeme ne treba gubiti na ono što je ionako sigurno te glasaju za stranačke liste u jednoj od 10 izbornih jedinica, kao i svi ostali. Koliko se njihovih glasova prelilo u stvarna saborska mjesta, nemoguće je pouzdano reći, no nije nerazumno zaključiti da je kumulativni učinak zapravo - dvostruko pravo glasa za nacionalne manjine. Takav sustav ne postoji nigdje u Europi, usporediv jedino s monarhijama u kojima dio mjesta u parlamentu nasljeđuje plemstvo ili ih imenuje vladar. Jedna od takvih je i Velika Britanija, no tamo Dom lordova ipak ima ograničene ovlasti, može preispitivati, ali ne i izravno spriječiti donošenje zakona. To je, dakle, vrsta razumnog ograničenja koja se ovim referendumom nastoji uvesti u Hrvatskoj. Drugi razlog za referendum je samo na prvi pogled kontradiktoran: upravo nedostaci ovako postavljenog pitanja mogu isprovocirati temeljitu promjenu izbornog zakona, pa i donošenja posve novog Ustava. O kojim nedostacima se radi? Pitanje zagarantiranih mjesta u Saboru je u suštini dvojba trebamo li ili ne pozitivnu diskriminaciju, dakle, po svojem smislu nije pitanje ljudskih prava. No, ipak, kad god je to moguće, trebamo se držati pravila da dostignutu razinu prava ne valja sužavati, da je rijetko kada dobro vraćati se korak unazad. Ili, ako već moramo, kad god napravimo korak nazad – planirajmo i dva naprijed. Pa tako i u ovom slučaju. Onemogućiti tako izabranim zastupnicima da odlučuju o povjerenju Vladi i proračunu očito nije najsretnije rješenje, jer iz pozitivne diskriminacije u tom trenu prelazimo u negativnu. Naime, premda manjine kao skupine imaju dvostruko pravo glasa, i dalje su neki od tih glasača kao pojedinci glasali samo za manjinsku listu pa takvima ne smijemo na ovakav način unaprijed uskratiti pravo na predstavnika u Saboru. Kako “popraviti” rezultat referenduma? Jednostavno: svima treba dati dvostruko pravo glasa. Dakle, ako Hrvatska procjenjuje nužnim očuvati pozitivnu diskriminaciju manjina, za koje prema mojem mišljenju ne bi trebalo biti dvojbe da moraju imati sigurno mjesto za govornicom u hrvatskom Saboru, tada je nužno za to stvoriti zaseban dom parlamenta. Ne baš House of Lords, ali svakako nešto nalik Županijskom domu kakvog smo već imali, a čiji bi opseg ovlasti bio drugačiji nego Zastupničkog doma – u nečemu uži, a u ponečemu možda i širi. Sabor bi imao ukupno 120 zastupnika, od toga 20-40 u “Županijskom domu” (ili kako god ga nazvali), među kojima bi bili zastupnici manjina, ali i hrvatskih građana koji žive u inozemstvu, tzv. “dijaspore”. Manjinci bi istovremeno, kao i svi ostali, glasali i za zastupnike u Zastupničkom domu. Jednaka prava za sve. Time bi se, dakle jednim potezom uhvatilo (najmanje) tri muhe. Treći razlog za podršku održavanja referenduma, jednog i drugog, bez obzira tko ih organizira, jest duboko uvjerenje da valja njegovati kulturu izravne demokracije, sve u inat moćnicima koji uzimaju sebi za pravo odlučivati smije li narod o nečemu odlučivati ili ne. Silnicima poput riječkog gradonačelnika Obersnela, koji mimo svakog zakona uzima ovlasti koje pripadaju Gradskoj skupštini, te uzurpira ulogu Ustavnog suda, koji jedini ima pravo odlučiti je li referendumsko pitanje dozvoljivo, takvima mora biti poručeno jasno: Autokracija neće proći!

Pitanje zajamčenih mjesta u Saboru u suštini je dvojba trebamo li ili ne pozitivnu diskriminaciju, dakle, po svojem smislu nije pitanje ljudskih prava. No, ipak, kad god je to moguće, trebamo se držati pravila da dostignutu razinu prava ne valja sužavati, da je rijetko kada dobro vraćati se korak unazad. Ili, ako već moramo, kad god napravimo korak nazad, planirajmo i dva naprijed