Prati li nas Zvonimirovo prokletstvo trajno?

Upravo sam pred objavom knjige s naslovom “Nemojmo ubijati Zvonimira po drugi put”, koju ovim napisom ne reklamiram. Povod je drugi. Povod je članak stalnog kolumnista Večernjeg lista Zvonimira Despota u ponedjeljak 21. svibnja s naslovom “HDZ, to je Hrvatska”. Navikao sam da gospodin Zvonimir Despot piše sad ovako, sad onako, često dijametralno suprotno, ovisno o danu. Znao je pisati panegirike HDZ-ovoj vlasti i zatim, valjda sada kao disident (a ti su uvijek najžešći protivnici svog ranijeg uvjerenja), napiše odu o općoj propasti, kaosu. Znam da takvih ima, i kad su razočarani, najveći su kritičari svega što su ranije zastupali. Viđao sam takve oscilacije Z. Despota, ali sam to tumačio demokratizacijom tog pera, koje ima namjeru prikazati se objektivnim novinarom. Nisam se kanio nimalo miješati u Agrokor, zato što o tome ne znam i što ama baš svatko dobije po prstima kad u to dirne. Ali, kad je već tema, potrebno je imati i svoje mišljenje. Dakle, kad je gospodin Ivica Todorić digao PIK Vrbovec iz pepela, kad je velike propale poljoprivredne kombinate spasio, poput Belja, Vupika i druge i kad je osnažio uzlet i mnogih drugih sastavnica koncerna Agrokor, svi smo poželjeli još barem jednog Todorića, da pokrene zamrlu privredu i spasi našu ekonomiju. Na kraju se dogodio tipičan početnički kapitalistički promašaj, pohlepa. Ona postoji općenito kao dio kapitalizma, samo je u razvijenom kapitalizmu kontrolirana i ne dovodi do kraha, osim katkada. Nekontrolirano uzimanje velikih kredita za kupovanje nepotrebnih i brzopletih akvizicija, u već prezaduženom stanju, rezultiralo je bankrotom. Gospodin Todorić je svakako glavni akter tih radnji, ali dobro plaćeni stručni suradnici su ga morali zaustaviti, a ako nisu mogli, trebali su dati otkaz jer, ostajući dio toga, samim tim su sudionici. Ne bih se više “štel mešati”, rekao sam što mislim. Nisu ni mediji znali, ili su se bojali upozoriti na već vidljive pukotine, jer se radilo o temeljima naše ekonomije. Sad, kad je gladijator na podu, uspljuvalo se staro i mlado, sada i po Vladi. Jako me iznenadio članak Z. Despota jer je opalio po HDZ-u i Vladi iz praćke i haubice. A činjenice su (ne branim ja nikoga) da je ova Vlada, poglavito gđa Martina Dalić, učinila sve što je mogla, da spasi i opstanak kakvog takvog, krnjeg Agrokora od totalnog rasula, i prvenstveno da spasi ljude koji tamo rade. Kad je to na putu uspjeha, sad treba podmetati nogu svemu i svačemu. Ja nisam stranački čovjek nikad bio (što ne znači da mi nije nuđeno) zato da mogu slobodno misliti. I moja slobodna misao, a trebala bi biti i Despotova, jest – ne drmati Hrvatsku gdje god se stigne. Nadam se da će se opametiti i oni koji iz posrnulog Agrokora, nastoje vratiti što više onoga što su u njega proračunano uložili. Gledajući samo na spas svojih špekulacija i promašaja, ne smiju dovoditi u pitanje državu. S moje penzionerske pozicije novac koji su uzeli stručnjaci za rješavanje do raspada rasklimanog giganta vrijednog stotine milijardi kuna, golem je, samo zato što ga ne uspoređujemo s odvjetničkim naknadama za vođenje samo jednog segmenta ovolikog problema, jer se to ne zna. To ne znači da se s tim slažem. Snaga svake nacije i države nažalost izvire iz kosturnica palih za Domovinu, iz još neisplakanih suza njihovih bližnjih, iz osjećaja njihove djece za čuvanjem stečevine njihovih očeva i djedova. Pjeva se “Bože čuvaj Hrvatsku”. A da mu pomognemo?