HRVATSKA JE ZRELA ZA VELIKU KOALICIJU, A JESU LI HDZ I SDP?

Hrvatska je, po svemu, zrela za veliku koaliciju jer je to možda posljednja šansa da zemlja krene u temeljite reforme i da se tako odlijepi s europskoga dna nerazvijenosti. Pitanje je jesu li za to spremne glavne političke stranke, koje se manje-više gledaju kroz ideološke naočale, pazeći da zaletavanjem u naručje partneru ne ugroze monopolske položaje kod birača. Vlast se ne dijeli ako nije ugrožena; u nas je ugrožena sama država, koja se sve više guši u različitim tipovima starih i novih močvara. Može li to biti dostatan razlog da stranački stožeri dobro promisle o tome je li došlo vrijeme da zakopaju ratne sjekire i da se uhvate za isti štap? Konkurencija je prirodno – i zdravo – stanje demokracije, sve dok demokracija funkcionira i daje dobre rezultate. U nas se samo vlasti, i današnje i jučerašnje, još trude dokazati da je država u usponu, a njezine institucije u naponu snage. Građani, ili podanici, ne gledaju na stanje u državi tako ružičasto. I oni bi prešli preko svojih zazora, ili otpora, kada bi mogli dobiti kombinaciju vlasti koja bi, konačno, preokrenula negativnu tendenciju. Hrvatska zaostaje: treba li to ikome dokazivati? Zašto, dakle, ne istraživati ozbiljno pozitivne slučajeve, austrijske, a pogotovo njemačke, prije nego što Hrvatska ne (s) padne na talijansko prokletstvo da ne može sastaviti nikakvu vlast. Nosivi stupovi hrvatske demokracije zahrđali su od velike upotrebe; zatvorenost čini svoje. Nije upitno da je HDZ i dalje vodeća politička stranka i da bi u potencijalnoj velikoj koaliciji držao važniju i jaču stranu. No, ni Tuđmanova stranka nije više što je bila; prije svega nije monolitna, ili je nagrizena osobnim ambicijama, što nije nelegitimno, ili podijeljena oko ozbiljnih svjetonazorskih, pa i političkih pitanja. Velika bi koalicija za Andreja Plenkovića mogla biti skakanje s visina bez pravoga padobrana, ali s mogućnošću da na tlu ne polomi noge kad bi uvjerio svoje pristaše da nije bilo boljega izbora, ni za HDZ, ni za Hrvatsku. Na Davora Ivu Stiera ne bi mogao računati; njemu je i mala velika koalicija bila previše. Bi li oslabljenom šefu HDZ-a (i Vlade) to bio način da ostavi svoga konkurenta na suhome? S obzirom na njegove vidljive i nevidljive utjecaje, i na kontroverzna dosadašnja opredjeljenja, konačni bi rezultat mogao ovisiti umnogome o tome bi li glavni operativac Milijan Brkić mijenjao svoje pragmatično njemačko stajalište o potrebi da sve stranke stanu iza Hrvatske? Ni SDP nije ono što je bio dok je Zoran Milanović u njemu vedrio i oblačio; nakon perioda autoritarnosti, tamo se osjeća manjak autoriteta. Iz SDP-ova ugla velika bi se koalicija mogla montirati kao operacija spašavanja vojnika Davora; u toj bi se kombinaciji lakše prikrivali nedostaci lidera. Bernardićevi saveznici, sve očiglednije suočeni s istinom o svojem favoritu, mogli bi tako spojiti dva plana u jednu operaciju – da u ime rada za spas Hrvatske rade i za spas svoje stranke. Dođe li stvarno do velike koalicije, sretnika bi bilo i po Europi, najviše u Bruxellesu, koji sigurno nije ravnodušan prema takvoj konstrukciji: mala Hrvatska dala bi lekciju velikoj Italiji kako se vodeće stranke podređuju državnim i nacionalnim interesima.

Hrvatskoj prijeti talijansko prokletstvo: da ne može sastaviti nikakvu vlast